Banja Luka - Beograd : Udruženje bivših logoraša drugog svjetskog rata i njihovih potomaka u Republici Srpskoj, 2009. – 656 str.

Autor je vojni liječnik u mirovini, rođen u Grubišnom Polju 1931., specijalista epidemiolog, pukovnik. Najveći dio radnog vijeka proveo je u Zagrebu. Napustio je Hrvatsku 1991. Od 1991. postoji nalog za njegovo hapšenje, koji u međuvremenu nije povučen i zbog kojega se ne može vratiti ovamo. Ova knjiga, Bastašićev prvi književni rad, opsežno je memoarsko djelo s historijskim uvodom i i historijsko-političkim zaključkom, bogato dokumentirano svjedočanstvima drugih lica, fotografijama i faksimilima. Ratna stvarnost NDH, o kojoj govori veći dio djela, viđena je neposredno, upečatljivo, sa bezbrojnim detaljima, svježim očima dječaka, a dokumentarna svjedočanstva odraslih upotpunjuju sliku stvarnosti. Lična tagedija autorove porodice dobija potvrdu u istovetnim sudbinama mnogobrojnih drugih porodica, pa tako ova sjećanja postaju kronika iskorijenjivanja jednog naroda iz jednog kraja. Autor je uložio ogroman napor da rekonstruira vrijeme i da ga oživi bezbrojnim detaljima iz života, njegova memorija je izuzetna, zapanjujuća.Tako dobivamo sliku ukupnog života koji je posječen i iskorijenjen, pa upravo zbog te uvjerljive slike života veličina štete i tragedije postaje potpuno upečatljiva, jasna u svojoj strahoti. Autor pokazuje kako je iz grubišnopoljskog, bilogorskog kraja nestao najbrojniji etnički element, vitalni soj Srba, potomaka graničara, iskorijenjen i lišen imovine bez ikakve koristi za bilo koga, osim za soj ubojica i pljačkaša. Na 550 str. teksta pisac uglavnom pripovijeda hronološki, niže događaje, koje oživljava dijalozima i mnogobrojnim karakterističnim detaljima iz života i običaja, broj lica koja se spominju i prikazanih događaja i situacija je veoma velik. Piščeva naracija je veoma suverena, dinamična, on izvanredno piše, i da mu je opseg djela dozvolio i da opiše likove, jer nam u većini slučajeva nedostaje njihova individualizacija, imali bismo vrhunsku umjetničku prozu. No i ovako ovo djelo spada u red velikih memoarskih djela, i, poput memoara Simeona Piščevića koji su poslužili kao izvor i inspiracija za „Seobe“ Crnjanskog, može biti izvor i poticaj za druge umjetnike da oblikuju slične teme i motive. Vrhunac djela je opis dvomjesečnog autorovog strašnog iskustva u logoru Jasenovac 1942. kada on ima 11 godina. Vidimo dijete koje gleda smrt posvuda oko sebe, dželate na svakodnevnom djelu i očekivanje vlastitog smaknuća – dijete pred smrću: to su same činjenice, viđene oštro, precizno, istinoljubivo, bez traga patetike, pustio je da činjenice govore same sobom. To je vrhunski strašno, iskazano na apsolutno dostojan način, način potpuno saobrazan viđenoj i proživljenoj apokalipsi. Daljnja vrlina knjige su već spomenuti bezbrojni životni detalji, pojedinosti iz života toga kraja: što je kada i gdje radio, kako su i gdje čuvali krave autor i njegovi drugovi, kako su pekli kukuruzne pečenjake, ili krumpir, kako su igrali „krmače“, kako se putovalo preko Mađarske u Bajmok na školovanje pred kraj rata, o hrani, o majci i drugim ženama koje su spremale jela, čiji okusi onda ostaju u pamćenju cijeli život, dijalozi između tih žena i drugih lica, mamina sjetovanja itd. Posebna vrijednost su upravo ti dijalozi; u njima je zabilježen lokalni jezični idiom, govor i leksika Srba u tom kraju, inače slabo poznat; koliko znamo, govor Srba u zapadnoj Slavoniji slabo je zabilježen u umjetničkoj prozi. Ovo je dakle velika memoarska knjiga, knjiga dokument i knjiga spomenik, spomenik stradanju jednog naroda, nestalog iz jednog lijepog i pitomog kraja, veoma istinit dokument i veoma dostojan spomenik, zbog kojeg je autor zadužio svoje zemljake. Istovremeno je knjiga i osuda moralnog idiotizma u postupanju prema Srbima i zvanične državne laži. Pokazano je nakazno, protuljudsko lice ustaštva 1941-1945. i 1991. i njegovi protagonisti. Pisac razobličava zvaničnu laž o četništvu, kojega tu nikada nije bilo, kao šifru kojom se daje dozvola za odstrel i progranjanje Srba. Pisac traži istinitu historijsku ocjenu događaja u ime budućnosti, jer bez istine nema pravog odgoja novih generacija. Učvršćivanje u zabludama, kakvo je na djelu ovdje i sada, vodi nas samo u nove tragedije, zaključak je ovog izuzetno vrijednog i snažnog djela.

Bilješka: Velimir Sekulić