"Naša večerašnja svečanost, Svetosavska beseda u Zagrebu, na kojoj se kao uvodni dio dodjeljuje nagrada "Sava Mrkalj" za poseban doprinos kulturi Srba koji žive u Hrvatskoj, ta je svečanost dodatno ove godine obilježena i osvjetljena nekolikim zracima iz prošlosti, obasjana sa nekoliko važnih godišnjica u nacionalnoj kulturi. Zracima koji su u svoje vrijeme putovali jednosmjernim ali važnim putevima, od periferije ka centru u nastajanju, a danas se pamti više zavičajno, ako i tako. Te su godišnjice vezane uz našu večerašnju temu, uz knjigu prečanskih Srba, uz djela i autore koji su u historijskoj geografiji srpske kulture označeni kao stubovi nosači njene modernizacije, ključni autori srpskog prosvjetiteljstva.

            Već smo lani na ovom mjestu spomenuli kako se u septembru ove godine navršava 200 godina od pojavljivanja ove slavne, male a prevratničke knjižice "Salo debeloga jera libo azbukoprotres". Rijetkost je, ako uopšte ima presedana, da jedan arak male osmine, a o tome je riječ, inicira, najavi, takav prelom u jednoj kulturi. I to ne samo zbog predloga uvođenja azbuke na 29 slova, već i više zbog onih rečenica koje i danas stoje kao istočnici i povodi trajnih istina i sporenja našeg jezika. Prvu znamo svi, barem mi stariji, "ot danas sve naše pravopisanije pod ovo dolazi načolo: piši kako što govoriš!" Druga je, razumljiva u svom vremenu, imala do danas podjednako krupne posljedice: "Najveća razmožna razumitelnost pervi konac i načolo u jednom jeziku jest." Dakle, najveća moguća razumljivost kao princip Sava Mrkalj je s Korduna, knjiga je izašla u Budimu.

            Ove godine navršava se 200 godina od pečatanja jedne male knjižice, djelca kojeg danas smatramo začetkom bibliografskog rada i srpske književne historiografije. Vidjećemo malo kasnije zašto nam je to večeras i prigodno važno. Riječ je o "Pominku knjižeskom o slaveno-serbskom v Mletkah pečataniju". Autor je onaj isti Pavle Solarić kjoi je pred dva vijeka, pored ostalog, uzeo za temu i do danas aktuelan, solidnost morala i identiteta. svog naroda i zapisao: "Serblji doma poturčili se s Turci, nekija vjerom, a svi naravami, povlašili se s Vlasi, pomađarili s Mađari..." Autor, kojeg zovu i najdražim Dositejevim učenikom, je iz Velike Pisanice kod Bjelovara, knjiga je pečatana u narečenim Mlecima.

            Ove godine slavimo 200-godišnjicu rođenja značajnog pjesnika i govornika, vladike pakračkog Nikanova Grujića. Jedno od njegovih djela je i ep "Sveti Sava". Ove godine 180 godina od izlaska iz štampe ovdašnjeg "karlštatskog - karlovačkog - Pretnerovog izdanja Dositejevog "Prvenca", nastalog na temelju "Bukvice" koju je Obradović sačinio učiteljujući u Dalmaciji. Uzgred, i 170 je godina od odluke Savjeta Knjažestva Srbskog da se Savindan slavi kao školska slava u našem narodu. Neka i ovdje bude spomenuto da je svega dvije godine kasnije, mladi đakon i učitelj Nikola Begović proslavio ovu slavu sa svojim đacima u Kostajnici.

            I ovoliko bi bilo dovoljno poigravanje brojevima. Ili da još spomenemo kako ćemo iduće godine proslaviti visoku godišnjicu "Epitoma" Dionosija Novakovića, velikana i našim Dalmatincima slabo poznatog, autora djela koje stoji na kapiji naše moderne teološke misli. Zahariju Orfelina, pak, treba slaviti i spominjati UVIJEK! To je onaj Vukovarac koji je davno napisao stihove gotovo neugodne aktualnosti;

            Oružja sva moja vrag moj zatupio,
            Pero svoje sa mojom sabljom zaoštrio...

koji slučajno ove godine nama ni jednu okruglu obljetnicu, ali koji je začeo tako mnogo toga, - da ga se nema s kim ni porediti!

            Ovo vrlo kratko podsjećanje na ljude i knjige, dame i gospodo, ima valjda svima razumljivu svrhu. Ovim spominjanjem; Dionisija Novakovića, dalmatinskih Dositeja Obradovića, Zaharija Orfelina, Save Mrkalja, Pavla Solarića, željeli smo, prije svega, ukazati na doprinos ovih sjeverno-zapadnih rubova našeg etničkog prostora i rasejanja, doprinos u nastajanju modernog lika naše nacionalne kulture. Željeli smo ukazati na kapitalan doprinos evropskom liku srpske kulture tih naših usamljenika i zatočenika iz Vukovara, Knina, Velike Pisanice i Sjeničaka, kojima su knjige izlazile u Budimu, Beču, Mlecima...

            Važno ih je i danas zazivati i okupljati, uključujući dakako i Simeona Piščevića i njegovu kolonu, jer samo onaj ko je u stanju razumjeti i integrisati misaono izvore i glavne tokove ove povijesti, može biti na njihovoj visini. Inače smo osuđeni na beskrajno prekidanje niti, lomljenje tkiva i počinjanje ispočetka na različitim mjestima.

            Nego, možda bismo ovaj krug velikana mogli još jendom podvući spominjući i onog nepoznatog narodnog genija, koji je definitivno uobličio neslijeđeno i spjevao, neko nepoznat zapisao, a nismo sigurni ni u to da li je Lukijan Mušicki, tadašnji vladika plaščanski, zaista bio taj koji je Vuku Karadžiću poslao čuvenu pjesmu "Smrt majke Jugovića", a Vuk je objavio tek sa jednom šturom informacijom danom ispod naslova, koja glasi: "Iz Hrvatske". Pjesma je to, koja je kao malo koja druga, imala odjekai u srpskoj i u hrvatskoj kulturi i književnosti i počev od svog naslova, nadaleko slutila budućnost.

            Dame i gospodo!

            Ono što savremenenom terminologijom zovemo starom knjigom Srba iz Hrvatske, danas je velika rijetkost. Malo prije spomenuta imena i naslovi spadaju među najveće raritete. Razloge smo dotaknuli. Naše Društvo se veće godinam trudi doći do svog primjerka "Sala debelog jera...", ali uzalud su ostavljeni telefoni kod svih antikvara u našim matičnim republikama. To nas, u Zagrebu danas, nas koji smo u prilici koristiti, potencijale dviju kultura (samo podsjećam da je Nacionalna i sveučilišna knjižnica jedna od najboljih i najbogatijih srpskih biblioteka) to nas neće spriječiti da današnjem čitaocu učinimo dostupnima ove neprolazne vrijednosti. Onaj "svrabež knjigoizdavanja", kako ga je zvao Dositej, drži i nas daleke potomke.

            Bez svog zvaničnog teatra, bez svojih arhitekata i specifične arhitekture, bez filmova i filmadžija, bez studijskih odsjeka koji bi se bavili našim temama; oslonjeni od dolaska na svoju narodnu crkvu, na svoj jezik, na pjesmu, igru i knjigu, Srbi u Hrvatskoj su u onom prevažnom poslu ostavljanja tragova između prošlosti i budućnosti, do danas ostali oslonjeni na vlastite stvaralačke snage.

            Bilo ih je, a ima ih i danas!"