Dušan Dragosavac rat je počeo kao borac, a nastavio kao partijski aktivist i kasnije funkcioner, što je bio i poslije rata o čemu svjedoči niz funkcija koje je obavljao. Njegove aktivnosti završavaju početkom 90-ih kad biva u nemilosti i u Zagrebu i u Beogradu.

Koliko je zapravo danas ostalo od tekovina antifašizma?
- U svijetu je ostalo dosta, ali na našim prostorima - u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše SFRJ - znatno manje. Počevši od uništavanja svega što je, ne samo u materijalnom, nego i u društvenom smislu, građeno i ostvareno od 1945, do same percepcije nacifašizma i antifašizma i njihovog odnosa. Počevši i od retorike pokojnog predsjednika Tuđmana koji je, recimo u Daytonu 1995, umjesto o potrebi izgradnje multietničkog društva govorio o ratu civilizacija, pri čemu stradanja naroda nije ni spomenuo. Oni koji prozivaju antifašizam zbog komunizma zaboravljaju da je Hitler Slavene u perspektivi predviđao za roblje novog svjetskog poretka što je spriječeno baš antifašističkom borbom. Generalno, u Hrvatskoj je pobijedila kontrarevolucija, što se ogleda u uništenju više od 3.000 spomenika NOB-u, u diskriminaciji bivših boraca, rušenju društvene solidarnosti i bogaćenju, često sumnjivom, malog broja ljudi na račun osiromašenja većine građana.

Partizani su se držali Ženevskih konvencija

Kad se govori o Drugom svjetskom ratu, o NOB-u se često daju kontradiktorne tvrdnje?
- Koga zanima historija, taj zna da su se Crnogorci digli na najmasovniji ustanak i da su odbacujući talijansku kraljevinu oslobodili skoro cijelu Crnu Goru. Srbi u Srbiji također su se među prvima digli na ustanak za slobodu. Tamo je dva i pol mjeseca živjela Užička republika, uz nekoliko stotina zarobljenih Nijemaca, prvih u okupiranoj Evropi. Slovenci su i uz činjenicu da se isprva dio, a potom cijela Slovenija našla u Rajhu također imali uspješan ustanak, kao što je uspješan ustanak bio i u Hrvatskoj

O karakteru ustanka Srba u NDH također se čuju dijametralno suprotne priče?
- Srbi su u NDH bili osuđeni na smrt, odnosno na nestajanje, jer je jedna trećina trebala biti pobijena, trećina protjerana, a trećina asimilirana. Ustanak je i započet kako bi se narod odbranio i spriječio da ustaše još na početku rata pobiju planiranu trećinu od skoro dva miliona stanovnika. I pored tvrdnji da je to bila četnička pobuna, to je u velikoj mjeri bio spontani ustanak naroda, velikim dijelom uz organizaciju Partije. Ali KP nije bila na svakom mjestu, niti je sve kontrolirala, pa je moglo doći do spontane osvete, kao u ličkom selu Boričevcu na samom početku ustanka. Tamo je bio smješten ustaški štab, pa su se ustanici htjeli osvetiti. Vidjevši da su u tome uporni, Gojko Polovina najavio je napad na selo koji je rezultirao povlačenjem mještana i paljenjem kuća. No, to je bila jedina i zato najbolja mogućnost, što je priznao i Marko Orešković koji je zbog tog slučaja uzeo Polovinu u zaštitu. Kasnijih partizanskih zločina i osveta je bilo relativno malo, prije svega zbog stroge discipline i teških sankcija za one koji su prekršili pravila. Partizansku disciplinu i pridržavanje ratnih pravila priznavali su i neprijatelji o čemu svjedoče brojni spisi zaplijenjeni za vrijeme ili nakon  rata. Pa i vođa HSS-a Vladko Maček je, iako antikomunista i protivnik Tita, u svojim memoarima naveo da «za razliku od ustaša i četnika, partizani nigdje nisu vršili pokolje». Podsjetimo i da su se partizani držali Ženevskih konvencija u postupanju sa zarobljenicima. Kad je skršena Užička republika i dok su Nijemci tenkovima gazili partizanske ranjenike, partizani su pustili petstotinjak zarobljenih Nijemaca.

Manipulacije brojem žrtava na Blajburgu

Gdje i kako se u to uklapa Blajburg?
- Broj žrtava na Blajburgu također je, kao i onaj iz Jasenovca ili ukupan broj žrtava rata, podložan raznim manipulacijama. Zloupotrebljavaju se mrtvi da se zavade živi. Istina je da je u zadnjim danima rata i prvim danima nakon njega suđen, možda i preoštro, jedan broj pripadnika kvislinških grupacija, ali se taj broj u desničarskim krugovima naveliko preuveličava u cilju amnestije Ante Pavelića i ustaškog pokreta te klevetanja Tita i partizana. U završnim operacijama za oslobođenje Hrvatske i Slovenije partizani su imali nekoliko desetina hiljada izbačenih iz stroja, pa se može pretpostaviti da su isto tako veliki bili i gubici neprijateljske grupacije, u kojoj su uz Nijemce bile i kvislinške formacije, a koja je pod komandom general-pukovnika Aleksandra fon Lera nastavila borbu i nakon kapitulacije Njemačke, nastojeći se probiti do Britanaca. Iako su nastavkom borbi prestali biti pod zaštitom međunarodnog prava, postupak partizana prema njima uglavnom je bio korektan. Treba reći i da je na području Slovenije i pograničnih dijelova Austrije bila zbrka, jer su se uz trupe pod Lerovom komandom našli dijelovi sve četiri armije NOVJ, slovenački partizani koji nisu bili u sastavu NOVJ, kao i bugarske i britanske snage. Dio kvislinških vojnika, nastojeći da izbjegnu zarobljavanje, ubijaju civile zbog njihovih odijela, a ubijaju i zbog nekih vrijednih predmeta. Postupak predaje trajao je nekoliko dana, a partizanska vlast nije mogla svugdje osigurati red, pa su u jednom rejonu razoružavali zarobljenike uz pomoć njemačke vojne policije. U rejonu Blajburga uslijedio je zadnji okršaj kad se dio Bobanove bojne pokušao probiti, ali su bili spriječeni uz pogibiju nekolio desetina ustaša. Tito je 14. maja poslao depešu u kojoj traži sprečavanje likvidacije ratnih zarobljenika, kao i da se oni koje treba smatrati odgovornima za ratne zločine izdvoje i predaju vojnim sudovima. Svaka republika ima nalog da preuzme zarobljenike s njenog područja, nakon čega slijedi likvidacija slovenskih bjelogardejaca u Kočevskom rogu. Tito je zahtijevao istragu o tome, iako je taj čin pravdan surovošću kvislinga prema narodu koji je trebao biti raseljen, što je spriječio ustanak.

O broju žrtava u Jugoslaviji

Činjenica je da je ubistava bilo, ali ne u mjeri u kojoj se to danas prikazuje, sa stotinama hiljada, ili kao što je svojevremeno pisalo da je Milka Planinc kao komesar brigade, što nije bila, sa Simom Dubajićem, koga nikada nije srela, pobila 192 hiljade Hrvata. Ali, laži o Blajburgu stalno se ponavljaju kako bi ih se u duhu Gebelsa prihvatilo kao istinu. A kako su «strašni» bili partizani svjedoči podatak da je bilo oko 320 hiljada zarobljenih Nijemaca, od toga 140 hiljada u završnim operacijama, ali je suđeno samo manje od hiljadu i to po komandnoj odgovornosti, pa su Ler i grupa generala kažnjeni smrću. Uglavnom, svi su do kraja 1949. pomilovani i vratili su se u Njemačku, osim nekoliko stotina njih koji su ostali - što zbog posla, što zbog ženidbe.

Koliko je onda Drugi svjetski rat odnio žrtava u Jugoslaviji, jer i o tome kruže razne brojke?
- Tu se mnogi ponašaju kao paša iz Andrićeve «Travničke hronike» koji, kad se vraća iz borbe s Crnogorcima, šalje telala da kroz Travnik viče koliko je poginulo Crnogoraca. A kad netko od okupljenih pita da koliko je poginulo naših, paša kaže: «E, to govori onaj na Cetinju». Manipulacije žrtvama, a naročito u ratnim operacijama, omogućene su i izostankom jedinstvene metodologije, što je dovelo do različitih rezultata. Vučković, čiji je rad koristila Kardeljeva delegacija na Pariskoj koferenciji, došao je do milion i 700 hiljada žrtava, s tim da je tu uračunao i demografske gubitke, ali ne i poginule na sremskom frontu niti u završnim operacijama, jer tada nije imao tih podataka. Vogelnik, koji je tada bio direktor Zavoda za statistiku, došao je s demografskim gubicima do brojke od dva miliona i 150 hiljada žrtava. U stručnim krugovima ocjenjuje se da su Žerjavić i Kočović bili najbliže istini o žrtvama rata iako su, kad su prezentirali svoje radove, rekli da ne garantiraju stopostotnu točnost. Uostalom, u svojim procjenama broja žrtava mnogi su kao žrtve uzimali i ranjene, a to je visok postotak, jer se zna da su partizani imali 305 hiljada mrtvih, a 480 hiljada ranjenih. S druge strane, mnogi nisu uračunavali gubitke kod neprijatelja što također doprinosi (ne)točnosti ukupnih procjena.

Zadnja dva rata ne mogu se izjednačavati

Mnogi ustaše i domobrane još uvijek smatraju borcima za hrvatsku stvar i žrtvama komunizma?
- Ne treba ponavljati kako je i pod čijim nalogom nastala NDH, ali treba reći da je Pavelić mobilizirao i Hitleru predavao hrvatske mladiće koji su onda pod njemačkom komandom u njemačkim divizijama završavali po evropskim ratištima. A ako uračunamo da je Pavelić razdavao Italiji i Mađarskoj veliki dio Hrvatske, masovno ubijajući svoje građane ili zbog njihove pripadnosti ili zbog interesa sila Osovine, gdje je tu borba za Hrvatsku i hrvatske interese koju neki nalaze u NDH?

Kako ocjenjujete izjave predsjednika Stjepana Mesića i Josipa Boljkovca o antifašizmu i drugim temama, uključujući i suživot Srba i Hrvata?
- Svakako dobrim, samo je šteta što se tako nisu postavili na samom početku 90-ih. Imao sam prilike nakon smjene Stipe Šuvara u Beogradu razgovarati s Mesićem i on je u jednom momentu rekao da on, Tuđman, Boljkovac, Josip Manolić i Martin Špegelj čine politbiro HDZ-a i da oni odlučuju. Razvoj događaja pokazao je da baš i ne odlučuju, jer su svi osim Tuđmana već za koju godinu zbog nezadovoljstva vođenom politikom napustili svoje funkcije i stranku, počevši od Boljkovca koji je to učinio 1991.

U brojne kontroverze oko Jasenovca ubraja se i prozivanje Josipa Broza Tita da nikada nije posjetio to mjesto?
- Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945, kad na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina koje su raščišćavane. Uz njega je tada bio Ivan-Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i ja. On je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik oko čijeg izbora je svojevremeno bilo dileme, jer su mnogi smatrali da je on previše moderan i apstraktan. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava.

Vratimo se na sadašnjost. Deklaracija o antifašizmu usvojena je bez zaključka da se vrate oduzeta materijalna i statusna prava borcima iz Drugog svjetskog rata, što je tražio Savez antifašističkih boraca i antifašista čiji rukovodioci tvrde da su dva rata, u stvarima koja se tiču stvaranja i odbrane Hrvatske, imala neke zajedničke karakteristike?
- Ja ipak mislim da se ta dva rata ne mogu izjednačavati. Rat od 1941. do 1945. bio je rat u kome se gradilo novo društvo ravnopravnih i nakon koga se iz jedne zaostale zemlje pune sirotinje stvorila zemlja u kojoj je svakome bila garantirana egzistencija. Već sam rekao da je to bio rat u kome su partizani bili disciplinirani i u kome su se borili protiv najvećeg zla - fašizma, ali i protiv nacionalizama. Ovaj rat bio je rat u kome su se sukobili povampireni nacionalizmi i u kome je mnogo ljudi pobijeno, a mnogo toga uništeno i čija je posljedica uništenje privreda u zemljama bivše Jugoslavije, pa i gubitak njihovog ugleda na svjetskoj sceni. Što je najstrašnije, rat je u mnogome bio dogovoren između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovog beogradskog partnera Slobodana Miloševića. On je sa Srbima u Hrvatskoj imao svoje interese - da ih naseli gdje njemu treba, što je odgovaralo Tuđmanu da ih u Hrvatskoj nestane.

Odbrana Srba bila je legitimna

Što su trebali učiniti Srbi u Hrvatskoj kad su zaredale provokacije, napadi na njih, otpuštanja, miniranja kuća, i to pod zastavama i oznakama pod kojima su stradavali u Drugom svjetskom ratu? Njihova odbrana bila je legitimna, ali nisu bili legitimni ratni zločini i etničko čišćenje koje su provodili po uzoru na neke, u Drugom svjetskom ratu poražene, snage. Kao što se u Drugom svjetskom ratu nije mogla praviti razlika između ustaša i četnika, jer su i jedni i drugi pravili zločine, isto je tako bilo i u ovom zadnjem. O kakvim se moralnim principima radilo, podsjetit ću na jedan od prvih ustaških zborova u Lici, u hrvatskom selu Kosinj kada je Mile Budak, najavljujući potrebu obračuna sa Srbima i komunistima, pokazujući na srpsko selo Lipovo Polje s druge strane rijeke Like, okupljenima rekao «da ne kukaju zbog siromaštva već da uzmu pušku i pobiju te pse, uzmu sve njihovo i obogate se». U ovom ratu bila je masovna pojava da se s puškom uzima tuđa imovina, što je nakon obostranih pljački tokom rata kulminiralo masovnom pljačkom nakon «Oluje». Osim manipulacija Srbima iz Hrvatske, u centru pažnje vodstva zaraćenih strana bila je podjela BiH što je dalo porazne rezultate u vidu etničkih čišćenja. Isto tako, strahote su se dešavale i na Kosovu i u Makedoniji. U nastojanjima za stvaranje velikodržavnih tvorevina uništen je veliki broj mladih života, mnogi su se iselili, mnogi osiromašili... Popis iz 2001. za Hrvatsku je popis katastrofe, a slično je s drugim zemljama regije. Srećom, postoji pomak u poboljšanju odnosa i integracije zemlja bivše Jugoslavije, ali su nekada srednje razvijene republike svedene na nivo daleko ispod predratnog, odnosno u mnogome na nivo Albanije, a privreda i bruto-proizvod tek će za nekoliko decenija  dostići onaj s kraja 80-ih, i to pod uslovom da uđu u EU i da ne bude novih sukoba.
Nenad Jovanović (Novosti sedam dana)