VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Savo Zlatić: Bolnicu nikad nitko nije izdao
Bila je to prava bolnica, kroz koju je do kraja rata prošlo više od pet hiljada ranjenika i bolesnika. Narod nam je nosio sve što nam je bilo potrebno. Imali smo i dovoljno lijekova, jer je u svim bolnicama u okolnim gradovima, pa i u Zagrebu, netko od liječnika surađivao s nama i slao nam lijekove i svu potrebnu opremu. Iako me poslao na Goli otok, ja i dalje cijenim Tita i smatram ga najvećom ličnošću koju je imala Hrvatska i zato sam bio jedan od osnivača Društva «Josip Broz Tito»

Povod za razgovor sa dr. Savom Zlatićem bila je nedavna promocija njegove knjige «Poslali su me na Kordun» koja je sa zanimanjem prihvaćena u javnosti, kako zbog autorovog vrlo zanimljivog životopisa, tako i zbog svoje, danas zanemarene, tematike. Iako već zašao u 94. godinu života, Savo Zlatić je i dalje duhom svjež i zanimljiv sugovornik. Rođen je u selu Lanišće kod Buzeta, zajedno sa porodicom emigrirao je u Zagreb, a uz studij medicine bio je i partijski aktivan, zbog čega je sredinom 30-ih odslužio kaznu u sremskomitrovičkoj kaznionici. Krećemo od početaka njegovog ratnog puta kada ga KP šalje na slobodnu teritoriju na Kordunu kao liječnika i kao partijskog aktivistu.

Veco Holjevac moj prvi ranjenik

«Na Kordun sam poslan 18. kolovoza 1941. kao liječnik da pomažem partizanima, ali i narodu, jer je tu već bila stvorena slobodna teritorija. Prije toga taj kraj nisam poznavao osim onoga što smo o njemu učili u školi. Osim što sam bio odgovoran za sanitetsku službu, radio sam i na političkom planu kako bih pomagao i povezivao partijske organizacije. Moj prvi ranjenik bio je Veco Holjevac koji je lakše ranjen u leđa, a kome su, dok nisam došao, na ranu metali neko lišće. Isti dan, kad sam došao u odred Stanka Opačića Ćanice na Debelu Kosu imao sam još jednog ranjenika, Milovana Košarića kome je šaka bila skoro smrskana. Ranu sam previo i očistio, a iako je njegov oporavak i uz često previjanje dugo trajao, kasnije je prizdravio. U sanitetu je bio Jakov Kranjčević Brado koji je kao španski borac završio sanitetski kurs, a osim nas jedini tko je znao nešto o medicini bila je Dragica Bulat, sestra Rade Bulata koja je kasnije poginula. Isprva su naše veze s okolnim gradovima bile vrlo slabe jer su ustaše hvatale muškarce koji su dolazili. Žene su prolazile, ali medicinsku pomoć nisu mogle donositi. Kasnije se stanje popravilo», kaže dr. Zlatić na početku našeg razgovora.

Kažite nam nešto o nastanku bolnice?
- U prvo vrijeme Brado i ja obilazili smo čitav Kordun i liječili ranjenike, pri čemu smo uz pomoć terenskih radnika morali prelaziti preko cesta i pruga koje su bile pod kontrolom Talijana i ustaša. Onda se došlo na ideju da se ranjenici skoncentriraju kako bi ih se lakše liječilo. Na dijelu Petrove gore po imenu Vrletna strana sagradili smo više kućica usječenih u padinu i sa zidovima od pletera, a imali smo i baraku s jednom staklenom stranom koja nam je služila kao operaciona dvorana. U blizini je bio izvor pa smo tu sagradili neku vrstu kupaonice jer smo mogli grijati vodu. Jedino nismo imali struju pa smo svijetlili lučima, ali kasnije, 1942. godine, kad smo bolnicu prebacili u Pišin gaj, imali smo i agregat. Moram reći i da smo, kad smo u siječnju 1942. zauzeli Vojnić, jednu baraku demontirali i prebacili na Vrletnu stranu i u nju postavili 20 ležajeva. U Pišinom gaju imali smo više baraka koje smo ili gradili ili demontirali i prebacivali iz oslobođenih mjesta.

Zemunice nikad nisu bile otkrivene

U sjećanjima partizanskih ranjenika spominju se i boravci pod zemljom?
- Kako je Petrova gora relativno mala i kako smo pretpostavljali da će okupatori i njihovi suradnici izvršiti napade na nju, iskopali smo i zemunice u koje je moglo stati deset do 12 ljudi. To je Brado preuzeo na sebe i s nekoliko ljudi iskopao ih u najvećoj konspiraciji. One su ostale tajna i za ustaše kad su zauzele bolnicu. Na jednoj od zemunica bilo je čak mitraljesko gnijezdo, ali ustaše nikad nisu otkrile nijednu od njih. Te zemunice su predstavljale kontinuirani rad bolnice, jer su nakon proljetne ofenzive 1942. ranjenici u njima dočekali povratak partizana i preseljenje u Pišin gaj. Trebam reći da su se i drugovi u ostalim dijelovima Hrvatske, recimo u Slavoniji, također sjetili zemunica, ali i to da, dok su pojedine zemunice na Baniji bile otkrivene, na Kordunu nisu. Uostalom, iako je o postojanju bolnice znao skoro sav narod, a mnogi, pogotovo oni koji su donosili hranu i druge stvari koje su nam trebale, čak i točnu lokaciju, bolnicu nikad nitko nije izdao.

Kako je bilo u bolnici? U filmovima su često prikazivane operacije «na živo» ili samo s rakijom kao anestezijom.
- Mi smo bila prava bolnica. Narod nam je nosio sve što nam je bilo potrebno. Imali smo dovoljno i lijekova, jer je u svim bolnicama u okolnim gradovima, pa i u Zagrebu, netko od liječnika surađivao s nama i slao nam lijekove i svu potrebnu opremu. Oko bolnice je bila i straža što je ranjenicima podizalo moral, jer su znali da neće biti ostavljeni sami sebi. Bolnica je imala i depadanse u Perni i nekim drugim mjestima gdje smo po potrebi prebacivali ranjenike. Mogu reći da je kroz bolnicu, koja je na Petrovoj gori bila do pred sam kraj rata kad je po oslobođenju prebačena u Karlovac, do ožujka 1942. prošao 71 ranjenik, a do kraja rata više od pet hiljada ranjenika i bolesnika, s tim da je bila otvorena i za narod. I prva smrt koju sam ja doživio bila je smrt 14-godišnjeg Milivoja Vuletića koji je bio teško ranjen u prsni koš i koji je umro drugi dan nakon što je dovezen.

Kordunaši činili osnovu partizanskih jedinica

Dok sam bio jedini liječnik, obavljao sam manje kirurške zahvate, a otkad je došao dr. Franz Kleinhappel obavljale su se i abdominalne i sve druge operacije kao u nekoj svakodnevnoj bolnici. Tu je bilo i trebljenja i uklanjanja ušiju koje su bile prijenosnici pjegavog tifusa od koga je umro velik broj naših drugova, ali i higijensko-zdravstveno prosvjećivanje naroda jer, na primjer, na Kordunu prije rata nije bilo zahoda. Trebam reći i da sam jednom prilikom tražio i od svog bivšeg profesora Budisavljevića, koji je također bio partizanski suradnik, upute iz Zagreba kako da saniram jednu povredu.

Kako je tekao vaš politički rad?
- Odmah po prebacivanja okružnog komiteta KPH iz Karlovca na Petrovu goru ja sam kooptiran u njega, a nakon prve legalne konferencije KPH u Velikoj Kladuši u ožujku 1942. postao sam i sekretar Okružnog komiteta. Kako sam istovremeno bio i liječnik, zatražio sam da sjedište OK-a bude u bolnici kako bih mogao obavljati oba zadatka. Dolaskom više liječnika i ostalog osoblja, a i u skladu s politikom prebacivanja ustanka na područja naseljena Hrvatima, mene su ujesen 1942. kao kooptiranog člana  CK KPH poslali u sjevernu Hrvatsku sa zaduženjem da tamo pomažem partijskim organizacijama u razvoju ustanka. Bio sam zadužen za grad Zagreb, zagrebačku oblast i zapadnu Slavoniju. Tako sam u kolovozu 1941. prestao voditi medicinski dnevnik i kasnije postao svjedokom podviga partizanskih jedinica po sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Osnovu partizanskih jedinica, uz stalno popunjavanje mjesnim stanovništvom, činili su Kordunaši na čelu s Radom Bulatom a naše jedinice ostvarile su više podviga. Ujesen 1943. Oslobodili su Lepoglavu koja je praktički bila na granici Trećeg Rajha, povezali su se sa slovenskim partizanima, operirali nekoliko kilometara od Zagreba, bili u vezi s ilegalcima u gradu koji su imali radio-stanicu koja nije otkrivena. Jedino je prestala s radom kad su se u tu kuću uselili Nijemci.

Titov pregovarački genij spasio Istru

Onda su vas poslali kod Peke Dapčevića?
- Krajem 1944. planirano je da Zagreb osvoje jedinice Peke Dapčevića pa su me poslali u njegov štab s obzirom da sam znao situaciju u ovom dijelu Hrvatske. Bio sam zadnji koji se provukao kroz linije Sremskog fronta koji se tada uobličavao. Zajedno sa štabom Druge armije išao sam u Zagreb. No, desilo se da su u Zagreb preko sačuvanog mosta na Savi prve ušle jedinice Prve armije Koče Popovića, dok su se jedinice Druge armije probijale s istoka. Odmah nakon kraja rata pomažem zagrebačkoj partijskoj organizaciji, a zatim me šalju u Istru gdje je bila komisija četvorice pobjednika koja je trebala riješiti pitanje razgraničenja.

I kako vam je bilo kao Istrijanu kad se odlučivalo gdje će prolaziti granice?
- Svaka od četiri sile imala je svoje viđenje. Amerikanci su htjeli čak i Labin ostaviti Italiji, Britanci su se zalagali za podjelu Istre na pola po osi sjever-jug, Francuzi su Talijanima mislili ostaviti Bujštinu, a Rusi su smatrali da bi i Furlanija trebala biti priključena Jugoslaviji. Ni tada, a ni na konferenciji u Parizu gdje sam bio u komisiji na čijem je čelu bio Edvard Kardelj, ništa nije riješeno, pa su ostale zona A i zona B. Tek Osimskim sporazumima razgraničene su Jugoslavija i Italija i tu se vidi Titov genij, jer je pitanje kako bi se Italija danas postavila da sporazuma nije bilo. Tito ima zasluge i za razgraničenje Hrvatske i Srbije, jer je odredio da granica bude Dunav tako da je Baranja pripala Hrvatskoj i u nju su doseljavani kolonisti iz hrvatskih krajeva kako bi popunili prazninu nastalu odlaskom Mađara i Nijemaca. Srpski kolonisti doseljavani su u Bačku i druge dijelove Vojvodine.

Poštujem Tita iako sam završio na Golom

Poslani ste i u Albaniju?
- Kako sam na robiji prije rata proučavao knjige iz ekonomije, jer mi je to partija odredila, iako sam studirao medicinu, bio sam najbolji poznavalac ekonomije u politbirou CK KP, pa sam bio ministar industrije u vladi NR Hrvatske. Kako se u to vrijeme govorilo o balkanskoj federaciji Jugoslavije, Albanije i Bugarske, ja sam 1946. kao iskusan partijac i stručnjak poslan u Albaniju na zahtjev tamošnje KP. Sve dok na poziv Tita u vrijeme početka razlaza Jugoslavije i SFRJ nisam avionom vraćen u Beograd bio sam najviši predstavnik FNRJ, pa mi je bio potčinjen čak i ambasador. Onda sam imenovan za ministra lake industrije u Jugoslaviji, a kako sam smatrao da bi Tito trebao prihvatiti Staljinove zahtjeve i to mu više puta i rekao, smijenjen sam i poslan u Zagreb da radim u Gradskom arhivu. Jednog dana poslali su mi čovjeka s porukom da sam isključen iz KPJ, na što sam rekao da se ja i dalje osjećam kao član partije. Nije prošao ni sat, a mene su uhapsili i nakon nekog vremena poslali na Goli otok, u takozvanu rupu «104» određenu za dotad najpoznatije i najviše rangirane funkcionere. Tu sam proveo dvije godine u mukama kao i ostali, pa sam potpisao izjavu da se kajem i da sam revidirao stav. Vraćen sam u Zagreb i nakon nekog vremena rečeno mi je da sam opet član KPJ, što sam odbio. Zbog tog odbijanja nisam imao nikakvih posljedica; jednom prilikom me Aleksandar Ranković tražio informacije o Albaniji i u razgovoru mi rekao da osuđuje što odbijam članstvo, ali da mi se ništa neće desiti. I nije. Tito je u nekoliko navrata pitao za mene, a ja sam se sretao s Ivom Rukavinom i Vladom Bakarićem jer smo bili školski drugovi. Bakarić je jednom prilikom pomogao i mojoj ženi i uopće se korektno odnosio. Tako da od 1949. nisam član nijedne stranke, ali sam ostao uvjereni ljevičar. Iako me poslao na Goli otok, ja i dalje cijenim Tita i smatram ga najvećom ličnošću koju je imala Hrvatska i zato sam bio jedan od osnivača Društva «Josip Broz Tito». I moram reći da je Hrvatska priznata u svojim sadašnjim granicama zahvaljujući isključivo Titu koji je za nju napravio više od svih.

I onda ste se opet posvetili medicini.
- Nakon puštanja s Golog otoka 1951. radio sam u kemijskoj industriji, a već iste godine sam savjetnik u ministarstvu zdravlja Hrvatske gdje sam tokom godina uspio oformiti novu granu kliničke farmakologije, ali i poduzeća za proizvodnju lijekova i medicinske opreme i pomagala (Pliva, Ghetaldus, Instrumentaria) smjestiti u nove pogone i zgrade.
Nenad Jovanović

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt