VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Devedeseta godišnjica Bakićeva rođenja u znaku obnove srušenog spomenika
Inicijativni odbor za obnovu miniranog Bakićevog «Bjelovarca» najprije je iz Ministarstva kulture dobio odgovor da ni za ovu godinu sredstava nema, ali nakon razgovora s ministrom Biškupićem sredstva su ipak odobrena. Radovi na obnovi «Bjelovarca» tako mogu početi, pa će se spomenik, prema riječima Dušana Matića koji je kao dugogodišnji Bakićev prijatelj pripremio knjigu «Vojin Bakić / prilozi i sjećanja», nakon 15 godina uskoro opet naći u rodnom gradu svog autora

Prije 90 godina rođen je jedan od vodećih hrvatskih kipara Vojin Bakić, ali ta je godišnjica ostala nekako prešućena. Možda zato što bi tom prilikom trebalo reći je velik dio Bakićevog stvaralačkog opusa tokom 90-ih godina divljački uništen kao politički i nacionalno nepodoban, te je tako postao dio brojke od više od tri hiljade uništenih spomen-obilježja antifašističkoj borbi. Da sve ipak nije tako crno, pokazuje inicijativa da se spomenik «Bjelovarac» opet nađe na svom postolju, sa koga je eksplozivom, voljom HDZ-a, skinut. O srušenim i oskrnavljenim Bakićevim spomenicima i vraćanju na svoje mjesto bar jednog od njih razgovaramo s Dušanom Matićem, koji je kao dugogodišnji Bakićev prijatelj pripremio knjigu «Vojin Bakić / prilozi i sjećanja» koja čeka na objavljivanje, a akademik Tonko Maroević dao joj je vrlo povoljnu recenziju.

Devet pokušaja miniranja

«O miniranju, uništavanju i oštećivanju Bakićevih spomenika i o potrebi njihove obnove pisali su vrsni poznavaoci Bakićevog djela Radovan Ivančević, Tonko Maroević i Zvonko Maković, kao i mnogi drugi historičari umjetnosti», kaže Matić i nastavlja o onome što je uništeno, a vezano je za Bakićevo djelo i život. U Bakićevom rodnom Bjelovaru miniran je spomenik «Bjelovarac» podignut sredinom 50-ih u čast poginulim borcima i žrtvama fašizma, a od spomenika su sačuvani tek glava i šaka, dok je ostalo završilo u ljevaonici. Spomenik «Gudovčan», podignut u spomen na Srbe iz obližnjeg sela Gudovca streljane krajem aprila 1941, koji je postavljen 1955. u dvorištu pravoslavne crkve u Gudovcu, premješten je u spomen-park, da bi desetak godina nakon miniranja 1991. godine, kada je srušen u gustiš, nestao jer se vlasti nisu potrudile da ga sklone na odgovarajuće mjesto. Da su Bakićevi nasljednici imali više razumijevanja i dali saglasnost da se spomenik vrati na prvobitnu lokaciju gdje postoji postolje, što je bila inicijativa Saveza antifašističkih boraca Bjelovara i predsjednika Dušana Čukića, spomenik ne bi završio u starom željezu, smatra Matić.
Jedan od najznačajnijih spomenika hrvatskog kiparstva, koji je također uništen, je «Spomenik pobjedi naroda Slavonije» postavljen 1968, nakon deset godina priprema, iznad sela Kamensko u zapadnoj Slavoniji, spomenik visok 30 metara i napravljen od nehrđajućeg čelika. Njegova čvrstina i otpornost testirane su u tunelima za ispitivanje avionskih krila, pa je ta skulptura mogla odolijevati svim vremenskim nepogodama. Skulptura je minirana 21. februara 1992, a za njezino rušenje Matić proziva Miljenka Crnjca, tada bojnika i komandanta 123. brigade HV-a. Iako su ga minirali stručnjaci, spomenik je «pao» tek nakon devetog pokušaja te je odvezen na otpad u Hercegovini, a službeno objašnjenje bilo je da ga je oborilo nevrijeme ili da su ga minirali «četnici», što je podjednako daleko od istine. Matić proziva i Vesnu Kusin, tada likovnu kritičarku, koja je 1992. napisala da su Bakićev spomenik srušili četnici, a podsjeća i da je Zvonko Maković ocijenio da je spomenik koji je postavljen nakon rušenja Bakićevog bez ikakve umjetničke vrijednosti.

Bjelovar bez Bakićevih djela

Među srušenim Bakićevim spomenicima je i spomenik bilogorskim borcima u Bačkovici oko 20 kilometara od Bjelovara koji je srušen i istaljen 1992, ali je ostao postament, spomenik palim borcima ispred škole u Čazmi, miniran 1991, te poprsje Ivana Gorana Kovačića u Karlovcu.
Spomen-park Dotrščina gdje su ustaše likvidirale 18 hiljada ljudi i gdje je Bakić kreirao spomenik na ulazu i šest-sedam skulptura duž korita potoka, teško je devastiran nakon 1990, ali je dio skulptura ipak ostao koliko-toliko čitav, premda ispisan kojekakvim nacističko-ustaškim znakovljem i uvredljivim porukama. Također je devastiran i spomenik «Petrova gora» sagrađen 1981. sa koga su otkinute mnoge ploče od nehrđajućeg čelika. Spomen-ploča Josipu Brozu Titu u Velikom Trojstvu kod Bjelovara je skinuta i potom ipak sklonjena u muzej, a skinuta je i spomen-ploča braći Bakić s njihove porodične kuće i natpis s porodične grobnice. Uostalom, braća Bakić od 1990. nemaju ni ulicu, a promijenjen je i naziv škole koja je dobila ime po jednom od braće, Milanu Bakiću kao naprednom antifašisti. Bjelovar je Bakiću zadao još jedan udarac, jer je na manje atraktivnu lokaciju premještena skulptura «Svjetlosni oblici», zapravo jedan njezin dio, dok se za ostatak ne zna gdje se nalazi. Jedino netaknuto Bakićevo djelo u Bjelovaru je skulptura na grobu jednog Bjelovarčanina.
Bakićevo je djelo sličnu sudbinu doživjelo i u Zagrebu, jer je s njegove skulpture na početku Gajeve ulice skinuta pločica s imenom autora, a njegov atelje na Rokovom perivoju stoji zapušten bez ikakvih oznaka da je Bakić tu stvarao. Konačno, devastiran je i Bakićev atelje u uvali Duboka, u selu Grščica na Korčuli.

Obnova može početi

Matić govori i o inicijativi da se «Bjelovarac» opet nađe na svom postolju, dakako, nakon obnove. Za spomenik, koji je protiv volje autora i prije rata preseljen iz centra grada na groblje, postoje skice u gradskom muzeju, što bi olakšalo izradu replike. Računajući na pomoć Grada Bjelovara i Ministarstva kulture, napisan je prijedlog s obrazloženjem, a istovremeno je potpisan i apel za njegovu obnovu. Apel je potpisalo 70 poznatih imena iz politike, nauke i kulture, od predsjednika Stjepana Mesića i gradonačelnice Bjelovara Đurđe Adlešić, do Slavka Goldsteina, Dušana Džamonje, Pere Kvrgića, Ede Murtića i Dragutina Tadijanovića. Nakon dobivanja potpisa i nalaženja makete spomenika u gipsu i male skulpture u bronci, Matić, Maroević i Snješka Knežević krenuli su na mukotrpan put traženja sredstava, od Ministarstva, do Grada Bjelovara i tamošnje županije. Prijavili su se i za programe javnih radova u kulturi za 2004. na što je Ministarstvo u junu reklo da para nema, iako je ranije obećalo da će dati sredstva ako ih daju i bjelovarske vlasti, što su ove i obećale u februaru 2004, pri čemu se Gradu priključila i županija. Prijedlog je ponovljen i za ovu godinu, na što su opet dobili odgovor da «sredstava nema» bez daljnjeg obrazloženja, ali uz napomenu da projekt ne može ući ni u najširi izbor. Inicijativni odbor potražio je i pomoć ministra Biškupića koji nije bio upoznat s negativnim odgovorom iz Ministarstva, te ih je ministar nazvao nakon nekoliko dana i rekao da su sredstva odobrena. Kako je uz brončanu skulpturu i gipsani model na raspolaganju i glava miniranog spomenika, radovi na obnovi mogu početi, pa će se «Bjelovarac», prema Matićevim riječima, nakon 15 godina uskoro opet naći u rodnom gradu svog autora.
Nenad Jovanović

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt