VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Teško da u nas ima većeg modernog kipara i tragičnije ličnosti od Vojina Bakića
Vojo je za sebe znao govoriti: «Ja sam odasvuda», ali sudbina Bakićevih obilježena je tragikom kolektivne krivnje i pripadnosti «remetilačkom faktoru». Znao je i za rušenje spomenika u Bjelovaru i Gudovcu neposredno poslije tog barbarskog čina. Pitao se stalno, više za sebe, je li moguće da mu se i to dogodilo. Objašnjenja nije bilo, jer kako objasniti to divljaštvo. U to doba doista je bilo teško biti Srbinom, pa i onome tko je «odasvuda»

Svaki spomen na Vojina Bakića doživljavam bolno do ridanja. Jer pouzdano znam da u nas nema većeg modernog skulptora ni tragičnije ličnosti. Njegov biološki sat je nasilno pomjeren. Naše posljednje viđenje bilo je tako potresno da ga ne mogu izbrisati iz sjećanja. Pred smrt sam ga posjetio s nakanom da ga tješim, a on me obasuo bujicom pitanja. «Koji sam ja to zločin napravio», pita on u grču fizičkog i duševnog bola, «da nisu poštedili ni postolja mojih spomenika? Je li se to vratila NDH? Ostali smo samo Seka i ja, pa što me nisu prognali!». I ponovo: «Gdje je ta moja krivnja da spomenici trpe? Koja je to nesreća da se ovdje ne zna da su djela umjetnika oni sami, njihova djeca, njihovi osjećaji, njihova energija i sve što o sebi znaju i svijetu pokazati žele?». Tim bujicama pitanja i ridanjem potresao me da sam bio onesposobljen da se autom vratim, nego sam se vratio pješke. Nagnao mi nesanicu. Jer, doista je oko nas bio pakao. Ljude su progonili, masakrirali, umjetnička djela razarali, knjige spaljivali i to sve u ime novonastajuće države i novog pokreta.

Nije doživio objavu monografije

Opsluživao sam Vojina Bakića skoro kod svih javnih plastika koje je postavio, kao arhivista Arhiva za historiju radničkog pokreta. Šapirografirao brojne materijale o događajima na mjestima budućih spomenika o karakteristikama toponima. Odlazio u Ljubljanu i  mikrofilmovao dokumente koje sam mu stavljao na raspolaganje. Nabavio sam mu čak i mikročitač. Dovodio mu najbolje recitatore da mu čitaju pjesme Zmaja Jove Jovanovića dok je radio skice spomenika. Birao mu markantna mjesta iz porodičnog života Marxa i Engelsa. Posmatrao njegov stvaralački grč kod klesanja, valjanja, pravljenja skica, crteža, kod modeliranja i kasnije poliranja figura. Proveo sam dane i noći s njim i s mojim profesorom crtanja iz gimnazije Franjom Baće, Jurom Kaštelanom i Vesnom Parun u Bakićevom i  Baćinom zajedničkom ateljeu. Kaštelan nas je, ako nas je bilo više, razvozio svojom «Vespom», s neizbježnom gitarom kao stalnim pratiocem.
Iz Bakićevog života znao sam mnogobrojne detalje i sve finese tragizma. Nažalost, on objavu monografije o svom životu i djelu nije doživio. Zahvalan sam na upornosti Tonka Maroevića i mog školskog druga Dušana Matića što su sve učinili skoro u nemogućim uslovima da do izlaska monografije dođe. Dušan Matić nastavlja i dalje da traga za činjenicama iz života i rada te sudbine Bakićevih djela. Velika mu hvala! Unatoč briljantnoj ocjeni njegovog rada od strane Tonka Maroevića, «Prilozi za monografiju Vojina Bakića» već tri godine čekaju objavu.

Bakić: Ja sam odasvuda

No, pođimo redom, temeljeći tekst na činjenicama iz novih priloga koje je sabrao Dušan Matić. Vojin Bakić rođen je 5. juna 1915. godine u uglednoj trgovačkoj srpskoj obitelji u Bjelovaru, a umro je 18. decembra 1992. Nisam primijetio da je ovom velikanu naše skulpture igdje obilježen 90-godišnji jubilej. I to me ponukalo da ovo pišem. Pa kako i da bude pisano, kad mu je sudbina obilježena tragikom kolektivne krivnje da pripada «remetilačkom faktoru»!
Obično je znao govoriti za sebe: «Ja sam odasvuda». Njegov otac Konstantin-Kosta rođen je 16. maja 1882. u Bjelovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. A kasnije je studirao arhitekturu u Münchenu. Umro je na Sušaku 1925. Vojinova majka Jelena, udana Bakić, rođena je u Bakru 4. januara 1889. Ona je rođena kao Josipa Fulvia Katarina Schnautz u pomorskoj brodovlasničkoj obitelji, a umrla je 27. januara 1971. u Zagrebu. Završila je pomorsku akademiju u Bakru, ali nikada nije plovila. Njezin otac Hihiacint Schnautz potječe iz pomorske obitelji Schnautz iz Švedske, a njegova majka Katarina Burdacs iz bogate mađarsko-slovačke plemićke obitelji. Kako vidite, Bakić je s pravom govorio da je odasvuda.
Vojini roditelji imali su šestero djece, pet sinova: Aleksandar (Aco), Milan (Baja), Vojin, Nikola (Nik) i Slobodan (Čačko), i kćerku Dušanku (Seku). Vojin je završio Srpsku osnovnu školu i Državnu realnu gimnaziju u Bjelovaru. Maturirao je 1933. u Bjelovaru, a te je školske godine prema nacionalu (dokument za obavljen upis) upisao i pravo u Zagrebu. Na Akademiju likovnih umjetnosti upisao se 1943, a diplomirao je 1938. Prvu izložbu, prvi kontakt s javnošću imao je kao gimnazijalac, pred maturu 1933. u Bjelovaru u prostorijama knjižare «Iberal i Burić». U Bjelovaru je upoznao buduću ženu Ljubicu-Ljubu Schneider. S Ljubom se oženio 1942. i ubrzo, 3. novembra 1942, dobio sina Zorana.

Braća ubijena u «Jadovnu»

U junu 1941. ustaše su uhapsile četiri brata: Aleksandra, Milana, Nikolu i Slobodana. Uhapsili su ih dojučerašnji  drugovi, kolege, prijatelji iz školskih klupa, zabava, s nogometnih igrališta. Odvedeni su u logor «Danica» kod Koprivnice. Iz logora «Danica» u vagonima za stoku odvedeni su u Gospić, pa u logor «Jadovno» gdje su ubijeni i bačeni u jame-bezdane. Kad sam radio faktografiju za logor «Jadovno» nagovarao sam ga da pođemo zajedno. Bio je kategoričan: «Nikad, meni bi tamo srce prepuklo!». Poznavajući ga, doista vjerujem da je otišao u «Jadovno» da bi «svisnuo od jada». Bio je preosjetljiv. Suznih očiju znao je onako za sebe govoriti: «Pa, kako su mogli ubiti nevine, mirne, časne i tako lijepe mladiće». Doista su u porodici svi bili lijepi, sportski tipovi.
Kuću u Bjelovaru ustaše su opljačkale, odneseno je dotadašnje Vojino stvaralaštvo, stotine crteža, skica, fotografija, skulptura, a mnogo toga je i uništeno. Ostao je samo jedan crtež torza u boji koji blijedi zbog slabe strukture materije. Porodično nasljeđe je nestalo. Gubitak braće i razaranje porodičnog gnijezda nije ni prva ni posljednja tragedija koje će mu se desiti. Često mi je govorio da je bio pod teretom toga gubitka toliko da je mislio da ne može preživjeti. Nažalost, nije znao koji tragizmi tek slijede. Voju su, kako ga je sestra običavala zvati, ustaše uhapsile jedne večeri jula mjeseca 1941. pri povratku u zagrebački stan u Mihanovićevoj ulici. Bio je zatvoren na Trgu «N», sadašnjem Trgu žrtava fašizma. Iz zatvora je pušten na pismenu garanciju njegovog profesora, poznatog kipara i učitelja mnogih Frana Kršinića. Taj, ponavljam, učitelj mnogih naših velikana skulpture očito je znao za Bakićevu darovitost i naslućivao njegovu revolucionarnu inovativnost. Iako je bilo rizično, založio je svoj autoritet u tragičnim vremenima, kada je u NDH pobijeno preko 340 hiljada Srba, da spasi jednog koji će pokušati svojim spomenicima odati počast mnogim znanim i neznanim nevinim žrtvama.

Odbijen trogodišnji rad

Nakon izlaska iz zatvora zahvaljujući Franu Kršiniću, zaposlio se u starom Zagrebačkom velesajmu i sklonio se od ustaških očiju. Živio je od krpanja i popravljanja modela raznih životinja. Kasnije je prešao na Agronomski fakultet koji je imao vlastitu farmu. Tu je imao vremena da studira anatomiju životinja. Izrađivao je razne modele životinja od kojih neki i sada služe za obučavanje studenata. Upravo je tu nastao njegov čuveni «Bik», skulptura koja će preokrenuti njegovu stvaralačku energiju i usmjeriti je na nove vertikale. Ona će ga lansirati u svijet. No, o tome nešto kasnije.
Odbio je da služi u poglavnikovoj vojsci, pa je živio neko vrijeme kao vojni bjegunac u NDH. Odbijanje poslušnosti - dezerterstvo plaćalo se glavom. Malo se kretao po gradu, a služio se lažnom iskaznicom na ime Ivan Stilinović. U atmosferi izolacije, prema Tonku Maroeviću, nije se mogao osloboditi straha i prijetnji od zločinačkog režima. To, kao i neizvjesnost što ga čeka sutra, nije pogodovalo slobodnijem i punijem razvoju njegovih stvaralačkih potencijala u razdoblju od 1941 do 1945.
Godine 26. novembra 1951. tragično je izgubio suprugu Ljubu, ostavši sam s osmogodišnjim sinom. Nakon trogodišnjeg rada, od 1950. do 1953. izradio je dvije studije spomenika Marxu i Engelsu za istoimeni trg u Beogradu. Bilo je predviđeno da se spomenik, visok sedam metara, izradi iz jablaničkog granita. Žiri u sastavu: Milan V. Bogdanović, Miroslav Krleža i Josip Vidmar, tada poznati, ugledni, moćni i vrlo utjecajni umjetnici šturim saopćenjem i uz, prema Milanu Prelogu, pomalo nestručno obrazloženje, odbili su u oktobru 1953. obje Bakićeve varijante. Dakle, potezom pera obezvrijeđen je trogodišnji studijski kiparov rad, traganje za nečim novim, novim oblicima. Teško je razumjeti nemio obračun s umjetnikom zato što nije slijedio socrealizam. Nije odobravan raskid s tradicijom. Kipar je bio vizionar, išao je ispred vremena. Osjetio je na svojim leđima što se s hrabrim ličnostima i umjetnicima događa.

Stvaralaštvo nestalo u vatri

Prema pisanju «Vjesnika» od 28. januara 1956, u Bakićevom ateljeu u ulici Ivana Gorana Kovačića 13 oko 00:45 sati između 27. i 28. januara izbio je požar. Bio je to prostor u bivšem ateljeu Ivana Meštrovića koji je bio dugačak 30, a visok 16 metara. Unutrašnjost ateljea - desetak prostorija i nekoliko pomoćnih - bila je obložena borovinom, a dvije velike peći grijale su prostorije. Vojo je dobio tri prostorije sa sanitarijama. Od zgrade, od ljepotice, od umjetničkog bogatstva ostala je pustoš: temelji i dva stršeća dimnjaka. Nestalo je u požaru i nekoliko Bakićevih spomenika u gipsu: Marx i Engels, Zmaj Jova Jovanović, ni od deset metara visokog «Valjevca» nije ostalo ništa, kao ni sve slikarsko stvaralaštvo Frane Baće. Silinu požara nije izdržao ni jablanički granit pripremljen za klesanje spomenika Zmaju Jovi Jovanoviću, koji je naručila Matica srpska iz Novog Sada. O požaru se svašta nagađalo.
Vojin prijatelj, književnik Oto Šolc iz hrpe sa zgarišta gdje je bila biblioteka izvukao je neoštećenu knjigu pjesama Federica Garcije Lorce. Iako nesretan i žalostan zbog svega što je snašlo prijatelja, nije zaboravio španjolskog pjesnika, uz komentar: «Čemu nije odolio granit, odolio je Lorca». Lorcu su ubili španjolski frankisti 1936. u Granadi u 38. godini života. Izgubio je Vojo biblioteku, mape sa stotinama crteža, fotografija, slika, dokumenata, studija za spomenike, preko stotine skulptura, čak i ono što nije bilo uništeno ili pokradeno u rodnoj kući u Bjelovaru 1941. «Izgubljeno je cijelo jedno stvaralaštvo», kaže Maroević. Zbog  borovine kojom je bila obložena građevina vatra se brzo širila, tako da Vojo nije mogao iznijeti ni osobne stvari, dokumente, novac i sl. Na kraju, zgrada u vlasništvu ULUH-a bila je neosigurana, pa se nije mogla dobiti nikakva odšteta.
Prema kazivanju prijatelja, Vojo je bio u šoku, tužan, a trebalo je nastaviti s radom, preživjeti tragediju, ni prvu ni posljednju u njegovom životu. Baće mi je govorio: «Bojim se za njega da ne izvrši samoubistvo od očaja». Vodio sam ga poslije toga na tri dana u Gorski kotar Predragu Vranickom, koji mu je posredovao s brojnim tekstovima Marxa i Engelsa, ali izdržao je samo jedan dan. Doista je bio očajan. Ostao je bez ateljea i krova nad glavom usred zime, a preuzete obaveze su ga pritiskale. Kupio je staru, neprikladnu mrtvačnicu za atelje u Rokovoj 10. Godine 1971. izgubio je majku Jelenu.

Ljudski tragičar

Godine 1983. pojavljuju se prvi znaci zloćudne bolesti koja će na kraju dovesti do smrti. Godine 1989, 10. februara izgubio je sestru Seku, koja je poslije majčine smrti na određen način bila stožer cijele obitelji. Bili su upućeni jedno na drugo. Dnevno su bili zajedno, Seka mu je vodila domaćinstvo. Gubitak sestre je bio bolan, pa ne čudi Vojina izjava: «Sada je sve gotovo». Slijede ozbiljne zdravstvene smetnje, početak intenzivnog liječenja. Godine 1992, 30. januara tragično je izgubio sina Zorana. Ne kaže se zabadava da je Bakić «ljudski tragičar». Radi naglaska ponavljam da je Vojin umro 18. decembra 1992. godine neoplakan; nisam primijetio da je igdje naznačena godišnjica njegove smrti.
Znao je Vojo za rušenje spomenika u Bjelovaru i Gudovcu neposredno poslije tog barbarskog čina. Pitao se stalno, više za sebe, je li moguće da mu se i to dogodilo. Objašnjenja nije bilo, jer kako objasniti to divljaštvo. U to doba doista je bilo teško biti Srbinom, pa i onome koji «je odasvuda», koji je svjetsko ime, jer ga se trpalo u kolektivitet i njegovu krivnju. No, zanemarivanje velikana u nas nije od danas, nego od neko davno jučer, Krležin cinizam «hrvatske kulture» nije bez razloga. O Meštroviću danas nema nijedne sustavne monografije, o njemu ponešto čujemo samo preko porodičnih skandala. O Josipu Brozu postoje samo nesuvisli panegirici ili blasfemične objede. Ali, nemamo nijedne domaće  sustavne monografije. Nikola Tesla, neimar civilizacije nema pravo ni na davno postavljeni muzej u zavičaju. A Štrosmajera su zbog jugoslavenstva nazivali «Štroca», itd. U to nemilo vrijeme Bakiću su učestali i anonimni telefonski pozivi s mnogo pogrdnih riječi i prijetnjama.(Nastavlja se)
prof. dr. Svetozar Livada

 

Prikaži verziju za ispis

Mirko Demić povodom dodele nagrade “Sava Mrkalj” Milošu Kordiću
Говор захвале Милоша Кордића
Nastradao hram pokraj Orahovice
POSLIJE DVADESET GODINA
Riječ na dodjeli nagrade
Saša Kosanović i Momir Drobac
Diskont iguman i ustaški vaskrs
Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj
Кирил Живковић и његова библиотека
К Н И Н
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
BEOGRADSKI SAJAM 2008.
Propadanje baštine tu, odmah pored nas
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt