Teističko-teokratska država Hrvatska?
»U Hrvatskoj se ni jedna značajnija politička odluka ne donese a da u nju nisu umočeni prsti katoličke vrhuške, glave oktopoda.«
Jedna od temeljnih zasada velikosrpstva tijekom povijesti, koju baštine njegovi suvremeni sljedbenici, radikalno je protukatolištvo. Tako se Katolička Crkva, Vatikan, papa, klerici, vjernici laici, redovnici, redovnice, župnici, kardinali, posebice iz redova Crkve u Hrvata, opisuju i doživljavaju isključivo s motrišta vrela svakojakog zla u povijesti i sadašnjosti. »Prosvjetin» se  »Ljetopis« u svojim napisima nije previše odmaknuo s te polazišne točke, u kojima gotovo i nema ništa pozitivnog, humanog, plemenitog, a onda razumije se, ni kršćanskoga u katolištvu.

»Jezuitski principi nijesu zaboravljeni«

Stoga, u već spomenutom napisu »Stanko Opačić Đanica -Rade Bulat», partizanski prvoborac Opačić upozorava g. 1981. svog kolegu Bulata na pogibelj od Svete Stolice: »A onda dolazi pokrst i Glinska crkva. I opet tradicija i to duboka. Nema starog istorijskog spisa koji ne govori o vječitim težnjama Sv. Stolice da sačuva ili poslije povampiri ' Crno-Žutu Monarhiju i daje proširi kao podunavsku katoličku na principima 'čija država toga i vjera'. Zar stari njeni ostaci ne vuku tu ideju do dana današnjega... vidi se da su naši preci najprije potiskivani da se pokmete. Kad to nije uspjelo izmišljena je zloglasna "Unija"  koja je imala uspjeha samo u manjim oazama kao što je Žumberak. A stari jezuitski principi 'pridobiti, pokoriti ili uništiti' nijesu zaboravljeni, nego su se sada pojavili u Budakovoj paroli 'il  se pokloni il se ukloni'. Nije dakle to bilo samo kod vas. Oni ostaci Srba u Zagrebu i Karlovcu što su 'milosrdni' građani uzeli iz logora Karitasa sve je pokatoličeno i preživjelo. Dok su ustaše i Stepinac dobro znah' da se ona masa Vrgomošćana ne može pretopiti, nego da špekuliraju da sačuvaju glavu, pa su osuđeni na uništenje»(1996, str, 246-247). »Katolički zloduh« prijetio je srpstvu ne samo u novijoj povijesti nego, dakako, i u njegovoj daljnjoj povijesti, o čemu piše, također već citirana Sofija Božić u povijesnoj raspravi »Dubrovačke teme u zadarskom 'Srpskom listu/glasu'«: »U čvrstom opredjeljenju Dubrovačke Republike za rimokatoličku vjeroispovijest, što su hrvatski političari i znanstvenici često koristili kao argument na osnovu koga se može negirati srpstvo Dubrovnika, 'Srpski glas' je vidio samo želju Republike da ovu moćnu silu, Rimokatoličku crkvu, ima na svojoj strani kao zaštitnicu i pokroviteljicu, i izraz težnje da se stanovništvo iz susjednih oblasti, stečenih od srpskih vladara i naseljenih Srba pravoslavne vjere, što prije asimilira. A da bi što prije asimilirala te nove žitelje. Republika ih je prevodila u rimokatoličku vjeru i time udaljavala od pravoslavnih sunarodnjaka iz dubrovačkog zaleđa…  Budući da stav suradnika 'Srpskog lista/glasa' bio da se 'ne smije miješati vjera od narodnosti', rimokatoličanstvo Dubrovnika nisu smatrali nikakvim dokazom nesrpskog porijekla njegovih stanovnika. Za 'Srpski list/glas' Dubrovčani su, naime, bili dio srpskog naroda  koji se, sticajem povijesnih prilika, razvijao na specifičan način, u okviru posebne državne cjeline, ali tako da njegov srpski karakter nikada nije bio doveden u pitanje...- (1997, str. 147).  »Dakle, iz tekstova o drevnom gradu Dubrovniku, objavljenih u 'Srpskom listu', tj. 'Srpskom glasu' možemo zaključiti daje srpska inteligencija na Primorju hrabro preuzela veliki i odgovorni zadatak: da svom narodu još jednom objasni tko i kojim putem treba ići kako bi konačno prebrodio sudbinu koja gaje pratila stoljećima - postupno osipanje i nestajanje. Budući da su Srbi kontinuirano, tijekom duljeg vremenskog perioda proganjani i protjerivani, daje njihov životni prostor sustavno i planski sužavan, predstavnici srpskog naroda u Dalmaciji su, ustvari, pojašnjavajući u svom glasilu nacionalni identitet Dubrovnika, apelirali na sunarodnjake da izdrže sva iskušenja pred koja ih stavljaju silnici te da, uprkos svemu, smognu snage za daljnje postojanje« (isto, str. 148).

»Ima srpstva i bez tri prsta«

S tezom o »kontinuiranom proganjanju i protjerivanju, asimilaciji i prevođenju« pravoslavnih Srba, po zakonu spojenih sudova neizbježna je tema o "Srbima katolicima". U njoj je Vatikan ponovno u središtu velikosrpske pozornosti, koja je tu svoju omiljenu tezu povremeno aktualizirala kroz povijest, preko Vuka Stefanovića Karadžića, nešto kasnije akademika Jovana Erdeljanovića. pa sve do novijih vremena, tj. četničkog vojvode Vojislava Šešelja i drugih srpskih znanstvenika, političara i javnih djelatnika. Sofija Božić u povijesnoj raspravi »Srpstvo Marka Murata« samo je dio tog podužeg niza: »Davne 1640. godine u Rimu je objavljen spis pod naslovom  'Život  sv.  Save'.  Autor je bio - rimokatolički biskup Tonko Marnavić. Stotinu pedeset godina kasnije (1789), kanonik dr. Ivan Josip Pavlović-Lučić ponovno je izdao ovo djelo, sa svojim predgovorom i komentarima. I biskup Marnavić i kanonik Pavlović, iako u službi Vatikana, otvoreno su isticali da su 'srpskog plemena'! Ova dvojica crkvenih velikodostojnika su s punom sviješću pripadali i Rimokatoličkoj crkvi i srpskom narodu. Međutim, od početka 20. stoljeću Vatikan je počeo koristiti hrvatsko ime kao oblik svog misionarskog nastupanja na Balkanu stoje rezultiralo poistovjećivanju pojmova Hrvat i rimokatolik. Tako je većina Srba u Hrvatskoj koji su sustavno prekrštavani još od vremena kardinala Kolonića, zadarskih nadbiskupa Zmajevića i Viktora i popa Mesica, promijenila i svoj nacionalni identitet. Uz rimokatolicizam Srbi su prihvatili - hrvatsko ime, što znači da su, napuštajući srpski nacionalni korpus, uvećavali hrvatski. Pa ipak, iskru srpske svijesti nisu uspjele da ugase ni vjekovi, niti pritisak Vatikana. Ona je ponovno zasijala u drugoj polovici 19. stoljeća. U znanstvenoj literaturi ovo 'buđenje' dijela populacije koji nije zaboravio svoje srpsko porijeklo naziva se jednostavno i neprecizno - pokretom Srba katolika. Dakle, nazivom se sugerira daje riječ o izvjesnom broju pojedinaca koji je imao drukčija nacionalna osjećanja od većine stanovništva. Međutim, riječ je o svjesnom opredjeljenju srpskog naroda rimokatoličke vjere koji je vjekovima živio na prostorima Hrvatske, opredjeljenju utemeljenom na povijesnim, etnografskim i lingvističkim činjenicama. I o nečemu što nadilazi dokazne okvire samim time što predstavlja jedan od segmenata totaliteta koji obično nazivamo borbom za srpsko oslobođenje i ujedinjenje. (1999, str. 294). Teorija o Srbima katolicima može se sažeti u uzrečicu: »Ima srpstva i bez tri prsta«, stoje naslov poglavlja u napisu Stevana Roče: "Moja sjećanja o Ivi Čipiku". U njemu se uz ostalo iznosi i biografski podatak o spomenutom književniku, koji je rođen g. 1881. u Vodicama a preminuo g. 1974. u Beogradu: «1941. godine prešao je s čitavom svojom obitelji u pravoslavlje»  (2000, str. 230).

A »pokrštavanja« u »suprotnom smjeru«?!

U takvom izrazito negativističkom ozračju napisano je mnoštvo stranica i izgovoreno bezbroj rijeci o "pokrštavanju« - »alfi i omegi«  gotovo svakog pogleda na katolištvo. Tako potreban znanstveni pristup toj neuralgičnoj točki pravoslavno-katoličkih i srpsko-hrvatskih odnosa na ovim prostorima potpuno je zasjenjen silnim mnoštvom krivotvorina, zlonamjernih laži, mitova, prepričavanja, jednostranosti i, što se rijetko čuje u javnosti, jednosmjernosti. To znači da se danas uopće više ne čuju glasovi o prisilnom »pokrštavanju« katolika u pravoslavce npr. u srednjovjekovnoj Bosni, Kraljevini Jugoslaviji, Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata ili u devedesetim godinama prošloga stoljeća, što, dakako, nikako ne može opravdati ni jedno nasilno »pokrštavanje« u povijesti, uvjetno rečeno, »u suprotnom smjeru»! I povijesni prilog »Srbi u Karlovcu» Đure Zatezala, ravnatelja karlovačkog arhiva, boluje od te površnosti i nelogičnosti (kasnije će se vidjeti i netočnosti), što ozbiljno dovodi pod upitnik njegovo nastojanje da bude objektivan. Naime, o karlovačkim Srbima u NDH između ostaloga donosi sljedeću tvrdnju: »Prisiljeni zločinima ustaša jedan mali broj srpskog stanovništva Karlovca tijekom 1942. godine nasjeo je ustaškim obećanjima da će im biti pošteđeni životi ako prijeđu u rimokatoličku vjeru. Čak su im obećali i izjednačenje u svim pravima i dužnostima s katolicima Hrvatima. Tako je 300 pravoslavnih Srba Karlovca prevedeno u katoličanstvo.« Međutim, autor tvrdnju »potkrepljuje« fusnotom br. 43. koja, očito, nema nikakve veze s prijelazom karlovačkih Srba u rimokatolištvo: »Zakonska odredba o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve, donesena 3. travnja 1942,  NN br. 77 od  7. travnja 1942. godine»  (1999, str. 68).
Dakle, ipak je riječ o još jednoj proizvoljnoj, tj. neznanstvenoj interpretaciji. Usputno, bilo bi dobro da znanstvenici, ako im je doista stalo do povijesne istine, počnu razlučivati prisilu u vjerskim prijelazima u NDH, što je za svaku za osudu, od izlaženja ususret konkretnim ljudima i pokušaja njihova spašavanja od strane pojedinih katoličkih svećenika. To, dakako, nije nimalo lako, ali stavljanje svih vjerskih prijelaza u isključivo negativan kontekst sigurno ne pridonosi povijesnoj objektivnosti. U tom je smislu potrebno listali i knjige prijelaznika rimokatoličkih župa u Karlovcu, u kojima se najpouzdanije može doći do vrlo preciznih službenih podataka. Neslužbene je podatke vrlo teško, gotovo nemoguće, odrediti i njima se zbog toga još nitko nije pozabavio, a oni podrazumijevaju izdane potvrde od pojedinih župnih ureda o prijelazu, ali »bez pokrića«, Što znači da »prijelaznik« nije bio upisan u Knjigu prijelaznika (dolje potpisani imao je prigodu vidjeti jednu takvu potvrdu). Iz njih se vidi daje tijekom g. 1942. u župi Blažene Djevice Marije Snježne u Dubovcu, koja je bila povjerena Mirku Veslaju, u rimokatolištvo prešlo ukupno 540 osoba (najvećim dijelom srpskopravoslavnih), a u župi Presvetoga Trojstva, koju su vodili franjevci, 25 osoba (uz pravoslavce jedna osoba židovske vjeroispovijesti). Dakle, vrlo se lako medu ukupno 565 službenih prijelaznika može utvrditi točan broj karlovačkih pravoslavnih Srba, koji sigurno prelazi broj 300.  Nije ni najsretnije Zatezalovo smještanje »nastavka« zatiranja srpskopravoslavnih crkvenih općina nakon Drugoga svjetskog rata (isto, str. 81) u kontekst tobožnjega kontinuiranog nesnošIjivog odnosa prema Srbima u Hrvatskoj, jer, kao što je poznato, na djeluje bila politika ondašnjih komunističkih vlasti prema općenito svim vjernicima i crkvenim organizacijama. Uostalom, razmjere toga zatiranja na vlastitoj su koži, jednako tako ako ne i puno više, osjetili i katolički Hrvati u Federativnoj Narodnoj Republici Hrvatskoj, te nešto kasnije i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

«Karikuturalni»  primjer Hrvatske

Velikosrpstvo se s vojnog područja, na kojemu je g. 1995. doživjelo u Hrvatskoj poraz, prebacilo na medijsko, gdje prilično uspješno (to znaci razorno) djeluje. To zorno pokazuje i Goran Babić u tekstu »Margina na rubu«: »Zar je u skladu sa suvremenim shvaćanjem demokracije da se, nakon više od dva stoljeća otkako se u kolijevci moderne zapadne demokracije ostvario raskid crkve i države, u Hrvatskoj začinje obrnut proces, te ona svakim danom postaje sve više jedna teistička, da ne kažem teokratska država u kojoj se ni jedna značajnija politička odluka ne donese a da u nju nisu umočeni prsti katoličke vrhuške, glave oktopoda?'» (2001, str. 360).
Sadašnji pomoćnik ministra kulture Čedomir Višnjić u uvodnim riječima za »Ljetopis« istu tezu uzdiže na višu intelektualnu razinu, te ipak malo biranijim riječima piše o »hrvatskom nacionalizmu«: »Svaki nacionalizma zatvara svoj krug i neizbježno vodi u samolikvidaciju čistunstvom i samozatvaranjem, Hrvatska je samo jedan zgodan primjer, gotovo karikaturalan. Jak utjecaj Rimokatoličke crkve i male dimenzije kroz čitavo dvadeseto stoljeće daju hrvatskom nacionalizmu nešto od totalitarne oporosti« (2004, str. 10).
Tomislav Vuković