VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Režiser Lordan Zafranović:
Nije ovdje problem Gotovina, nego to što ljudi još uvijek nisu raskrstili s tim zlom koje sam analizirao u svojim filmovima. A ja sam napravio tek mali korak u analizi ustaškog zla. Hrvatska će se kad-tad morati osloboditi te ustaške sjene, jer s njom neće ući u Evropu. Jednostavno, to je historijsko zlo i suludo je vraćati se na tu ideologiju s kojom samo možeš biti zatvoren unutar vlastite regije. Sada pripremam serijal o Titu i njegovoj epohi, o tom periodu od skoro jednog stoljeća zajedničkog života, serijal koji bi mogao na pozitivan način utjecati na svijest građana zemalja ex-Jugoslavije i šire

Na pomen imena Lordana Zafranovića mnogim «hrvatskim domoljubima» diže se kosa na glavi, ako je imaju. Razlog nije umjetnička kvaliteta njegovih filmova, već kritika sadržaja koji se mnogima ne dopada. Zafranović je u većem dijelu svog umjetničkog opusa govorio o zločinu i zločincima koji su u Drugom svjetskom ratu bacili ljagu na narod iz kojeg su potekli. U svom velikom dokumentarnom filmu, koji je stvarao skoro punih deset godina, Zafranović na samom početku naglašava da se najprije treba govoriti o zločinima počinjenima u vlastitom narodu da bi se moglo osvrnuti na zločine drugih. Ideju za film dobio je u vrijeme suđenja ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i već tada, za vrijeme prvih montaža, postalo mu je jasno da bi tema mogla da bude «škakljiva». Film je dobio konačni naslov «Zalazak stoljeća», a upravo tada je počeo ne samo zalazak, već za mnoge i potpuno pomračenje. «Demokratskim» promjenama probuđeni su uspavani demoni, a povijest je dobila drugačije lice. Drugi svjetski rat nastavili su potomci bivših ratnika, a moralne vrijednosti potpuno su se preokrenule i rad na filmu je naglo prestao. «Ha, ha, stvarno je naglo prestao. Mi smo smatrali da je suđenje ratnom zločincu Andriji Artukoviću poslije toliko godina jedan momenat koji je više no interesantan za dokumentariste, kojima samo suđenje i nije bilo toliko zanimljivo, koliko je bilo bitno vrijeme u kojem mu se sudilo. Mislili smo da kroz to suđenje još jednom možemo reći neke istine o vremenu u kojem je Artuković bio alfa i omega, gospodar života i smrti», govori za «Novosti» Lordan Zafranović. «Koproducent nam je bila TV Zagreb koja je vrlo kvalitetno snimala čitav tok suđenja na 16-milimetarski film. Već tada sam pretpostavljao da bi s tim filmom moglo da bude problema, pa sam osnovao Filmsku radnu zajednicu 'Kino dokument'. Mi smo bili glavni producenti kako nam se nitko ne bi miješao u rad i zahtijevao neka svoja viđenja. U to vrijeme bili smo potpuno slobodni i mogli smo napraviti film o jednoj epohi», dodaje režiser.

Potjera bez milosti

Premda je Artuković na suđenju vrlo često govorio da se nečega ne sjeća ili da nikada nije bio na određenim mjestima zločina, njegove ste tvrdnje u filmu pobijali originalnim filmskim žurnalima - hrvatskim slikopisom - iz tog vremena?
- Tu se film pokazao kao jedan od mogućih dokaza i, mada nam to nije bio cilj, dokazivali smo da Artuković na suđenju laže. Svaki put kad bi nešto bilo nezgodno po njega, on nije se toga ili nije mogao sjetiti ili je lagao, a mi smo iz tih slikopisa izvukli masu dokaznog materijala koji su ga optuživali. Na taj smo način pokazali s kojim tipom čovjeka imamo posla. Pregledali smo sve arhive u kojima su se nalazili materijali o njemu. Taj posao trajao je više od šest godina. Taman sam završavao film kada je došla 1991. godina. Film smo montirali kod partnera, TV Zagreb, međutim, signalizirano mi je da moram prekinuti i da postoji opasnost za film i mene. Na vlasti je već bio HDZ, a direktor TV Zagreb bio je dječji pisac Hrvoje Hitrec, koji nam je zaprijetio da moramo prekinuti s radom ili će nas on silom izbaciti uz pomoć policije. Tada je agresivni nacionalizam već poprimio ogromne, zabrinjavajuće razmjere i više nisam bio siguran čak ni za vlastiti život, zbog svojih ranijih polemika sa Tuđmanom oko Jasenovca i ostalih stvari koje sam radio krajem osamdesetih godina. Odlučio sam da spasim film, pokupio negative, stavio ih u prtljažnik svog automobila i u oktobru 1991. prešao slovensku granicu.

Tada ste otišli u Češku?
- Ne. Prvo sam nekoliko dana proveo u Sloveniji, a po Hrvatskoj su me već počeli tražiti. Antun Vrdoljak je organizirao potjeru za mnom, preko moje prijateljice slovenske glumice Irene Prosen doznao sam o tome i tada sam se preko Klagenfurta uputio u Beč. Iz Beča smo sav materijal prebacili u Pariz i nakon godinu i pol film je konačno završen u Pragu. Prikazan je na dvadesetak najvećih festivala, imao je ogroman odjek i izuzetne kritike. Na festivalima sam ga uvijek prikazivao izvan službene konkurencije, zbog toga što traje tri i pol sata i stoga što sam smatrao da to nije vrsta filma s kojim bih se trebao natjecati, već da je to informativni film za svijet koji se u to vrijeme jako zanimao za ovo područje. Film je bio povod da se piše o meni i ostalim disidentima koji su napustili Hrvatsku i time smo u to vrijeme bili u žiži interesa. Naravno, hrvatska štampa je tada o meni i filmu, i to na neviđeno, pisala vrlo negativno. Ta sotonizacija rezultirala je time da se već 15 godina pokušavam vratiti i slobodno raditi u domovini.

Poziv Zlatka Viteza

Ipak, pred dvije godine u dvorani zagrebačke «Kinoteke» u sklopu retrospektive vaših filmova prikazan je i «Zalazak stoljeća»?
- Da, nakon pritiska Evrope i mirotvornih organizacija održana je retrospektiva mojih filmova koji su za vrijeme Tuđmana završili u bunkeru. Nisam mogao dobiti nijedan od svojih filmova da ih prikažem u Evropi, što je bila nepodnošljiva situacija.

Da li ste za vrijeme boravka u Pragu bili apatrid ili ste imali neko državljanstvo?
- Interesantno, ja sam domovnicu dobio vrlo jednostavno i brzo preko jedne prijateljice iz Zagreba. Naime, u to je vrijeme stanje još bilo konfuzno i bilo je dosta ljudi koji su mi u tome mogli pomoći, pa sam godinu dana nakon odlaska, već 1992. dobio domovnicu. Dobio sam i hrvatski pasoš i vrlo oprezno, skoro tajno dolazio sam u Hrvatsku da vidim mater. Nešto me je čuvalo, ali iz samog vrha sve je bilo okrenuto protiv mene. Bio sam čak i na nekim listama za likvidaciju. U vrijeme dok je Zlatko Vitez bio ministar kulture, on mi je preko Branke Šömen - autorice «znamenite» liste nepoželjnih filmova u Hrvatskoj objavljene u «Vjesniku», na kojoj bi joj pozavidio i Goebels, na kojoj je proskribirala sve filmove koji su imali ikakav doticaj s bivšom Jugoslavijom, bilo da su u njima igrali glumci iz Srbije, Bosne, Makedonije ili su rađeni u koprodukciji, tako da su nakon toga ostali samo «čisti» hrvatski filmovi - uputio poziv da «Zalazak stoljeća» prikažem na festivalu u Puli. Pristao sam, ali pod uvjetom da se prikaže u Areni, jer je samo nekoliko dana ranije «Večernji list» objavio članak kojeg je krasio naslov u kojem je otprilike pisalo da će «Zafranovićev zločinački film biti prikazan u Areni». Film je i rađen za široko platno, a ne za mala kina. Međutim, kada sam dobio poziv ustanovio sam da je film trebao biti prikazan u 11 sati u kinu «Beograd».

Sigurno u Puli više nema kina «Beograd»?
- Da, bivši «Beograd». Naravno da nisam htio prikazati film za tu šačicu ljudi koja bi ga organizirano izviždala. U biti, Vitezova želja je bila u dobroj namjeri, ali nije mogla da bude realizirana. Film je prikazan tek kada je došla nova vlast i kada se konačno, nakon Tuđmanove smrti, ovo društvo malo demokratiziralo, uz veliki pritisak Evrope.

Vujićevo odbijanje razgovora

Film sam vidio i vrlo me dojmio, međutim, hrvatska kritika njime nije bila zadovoljna?
- Kritike su bile dosta negativne, zbog toga što su kritičari već ranije bili «napumpani», ali nekih velikih reakcija nije bilo ni stoga što su vjerojatno dobili onu direktivu «prikaži, ali ne talasaj». Zapravo, nakon te moje retrospektive nastupila je potpuna tišina.

Pred četiri godine prisustvovao sam retrospektivi vaših filmova u beogradskom «Sava centru» koju su organizirala ministarstva kulture SR Jugoslavije i Češke.
- To je bilo izuzetno dobro. Ministar za kulturu Češke, sada nažalost već pokojni režiser Pavel Dostal, bio je jedna izuzetna osoba u kulturi Češke - išao je na retrospektive mojih filmova u svijetu i otvarao ih kao da sam ja građanin Češke. Jednom prilikom kada je boravio u Dubrovniku, nedugo nakon retrospektive u Beogradu, Dostal je pokušao razgovarati s Račanovim ministrom za kulturu Vujićem o mom slučaju, a Vujić mu je odgovorio da ja nisam tema razgovora. To je Dostala zaprepastilo, čak je u jednim češkim novinama izrazio svoje negodovanje, što je iniciralo ljutnju češke javnosti na stav hrvatske. Dakle, ministar kulture države čiji sam ja građanin nije o meni uopće želio govoriti. Istinitost tog događaja potvrdila mi je osoba koja je prevodila razgovor dvojice ministara.

Čime ste se toliko zamjerili svojoj domovini?
- Mislim da je bit u onome što ste na početku rekli: odjednom sam osjetio da je zlo oko nas i da je od predstavnika našeg naroda počinjeno jedno veliko zlo koje sam ja, pošto se bavim filmom, morao istražiti i apostrofirati. Nekada sam radio potpuno drugačije filmove. Tek kada sam prvi put došao u Jasenovac, bio sam šokiran. Kada smo se vraćali s tog mjesta, sjećam se da smo u kombiju iz sebe počeli izbacivati te prizore strave pjevajući arije iz opera tako glasno da su stakla automobila skoro ispala od buke. Bio sam šokiran i kao čovjek koji se bavi filmom smatrao sam da film treba staviti u službu da se kažu neke istine o nama samima. I to me jednostavno pokrenulo u istraživanje tog zla. Smatrao sam da sa susjedima, s narodima kojima je to zlo počinjeno, možemo uspostaviti neki odnos koji nije mržnja ako sami pokažemo tu strašnu istinu. Sama činjenica da smo prikazali zlo iz «vlastite kuće» već je znak da smo zreli za jedan suživot na nivou koji zahtijevaju ljudska civilizacija i dostojanstvo.

Otvaraju se neke teme

Izgleda da Balkan, nažalost, još uvijek nije zreo za takvu katarzu.
- U međuvremenu se desio i ovaj novi rat i upotrijebljeno je jedno od najjačih oružja, puno jače od nuklearnih bombi, a to je propaganda televizije koja je u svakoj kući, u svakom domu, na najintimnijim mjestima: za ručkom, za večerom, za vrijeme seksa... Televizija je bila ogromna mašinerija za poticanje jedne strahovite mržnje što je rezultiralo jednim od najsurovijih ratova na ovim područjima. Mržnja je tu toliko duboka da će proći generacije i generacije da ona iščezne. Sada bi trebalo napraviti neki come back. O tome stalno mislim, ali nisam siguran da bih mogao dati neki razboriti savjet. Međutim, svaka najmanja veza na području gdje mi živimo, svaki most, svaka izložba, svaki film u znaku su vraćanja suživota, jer tu se jednostavno mora živjeti, a moraju se ponovno uspostaviti i oživjeti i ogromne vrijednosti koje su nam bile zajedničke. Mislim da je put prema Evropi jedini put. Živim u Češkoj i znam što joj je Evropa donijela, a što uzela, ali puno je više toga donijela, pa mi se čini da je to jedno od zajedničkih rješenja. Nakon ovih prvih koraka prema Evropi, uočio sam da je netko predložio da se radi na zajedničkom ulasku u Evropu i to se osjeća po povećanoj propagandi kojom se želi zbližiti zavađene narode. A to nije jednostavan posao kao što se nekome u vanjskom svijetu čini, jer ovdje se uvijek nađe netko tko na populistički način pridobija masu, pa se i mi ovdje često pitamo da li nas Evropa ovakve uopće može prihvatiti.

Imate li vi neku viziju što bi trebalo učiniti, osim da televiziju koja i dalje služi negativnoj propagandi okrenemo za 180 stupnjeva?
- Da, ona i danas negativno «zrači» i teško ju je reformirati. Međutim, kako boravim ovdje primjećujem da se u posljednje vrijeme otvaraju neke stvari. Bila je vrlo kvalitetna emisija o Vukovaru. Otvaraju se neke tajne koje su bile zaključane. Dakle, započeo je jedan proces iniciran izvana, a bolje bi bilo da je to učinjeno iznutra. No, otvaraju se neke teme, raskrinkavaju se neka nakaradna suđenja, na primjer suđenje za zločine počinjene u Lori koje je vraćeno na početak. Nije ovdje problem Gotovina, on je samo mali vrh piramide. Ovdje još uvijek ljudi nisu raskrstili sa tim zlom koje sam ja započeo analizirati. A ja sam napravio tek mali korak u analizi ustaškog zla. Hrvatska će se kad-tad morati osloboditi te ustaške sjene, jer s tim neće ući u Evropu. Jednostavno, to je historijsko zlo koje je potpuno jasno i potpuno je suludo vraćati se na tu ideologiju. S tom ideologijom možeš samo biti zatvoren unutar vlastite regije.

Serijal o Titu i njegovoj epohi

Već ste nekoliko mjeseci u Zagrebu. Pripremate film o kojem zasad ima veoma malo vijesti. Znam da o tome još ne želite previše govoriti, ali možete li nam ipak reći na čemu radite?
- Dugo sam razmišljao kakav bi to korak trebao da bude u mom daljnjem radu, pošto ja ne radim mnogo. Radim samo ono što me izaziva i što mi daje stvaralački poticaj, a sada su to Tito i Titova epoha. Budući da oko tih tema nemam predrasuda, mislio sam napraviti jedan vrlo objektivan serijal o tom periodu od skoro jednog stoljeća zajedničkog života. Od gomile materijala koji postoje u raznim arhivama po svijetu, u razgovoru sa živim ljudima koji su svjedoci epohe, analizom tog perioda i ličnosti koje su bile u njegovom centru mogao bih da napravim serijal koji bi na jedan pozitivan način utjecao na svijest građana na teritoriju ex-Jugoslavije i šire. Serija je zamišljena kao jedna od komercijalnijih tema, jer je i Tito komercijalna tema budući ga poznaje cijeli tzv. treći svijet gdje je još uvijek jedna vrsta idola. Naravno, za tu su seriju zainteresirane i kuće na zapadu, pošto je Tito i dio njihove historije, historije Evrope, pa čak i Amerike, mada ne direktno. Već smo snimili nekoliko ključnih svjedoka bez kojih se ta serija, ili taj budući film, ne bi mogli napraviti. Ti su ljudi već u devedesetim godinama života i bez tih najzanimljivijih i najautentičnijih osoba ta se epoha i ličnost Tita ne bi mogle izvorno i objektivno prikazati. Sada se priprema dokumentacija, razgovori s historičarima, novinarima, filmskim istraživačima, da se vidi koliko je to golema materija. S druge strane, mene izazivaju teške teme, jer je onda posao zanimljiviji. Čini mi se da smo sada negdje pri kraju zatvaranja pretpostavki za realizaciju tog filma i zainteresiranih producentskih kuća kao što su BBC, RTL i druge, jer bez njih bi distribucija bila gotovo nemoguća.

Za kada planirate završetak serije?
- Planiramo da će biti gotova negdje početkom oktobra sljedeće godine.

Što mislite, hoće li biti dozvoljeno da se serija premijerno prikaže u Zagrebu?
- Mislim da hoće, jer nisam osjetio nikakav otpor kod političara s kojima sam razgovarao. Mislim da je vrijeme zrelo da se radi takav film o Titu. Ne znam da li će kasnije biti nekih otpora i podmetanja, ali seriju ću raditi mimo javnosti i nastojat ću da bude što manje negativnih utjecaja javnosti. Film radimo u jednoj privatnoj produkciji koja nema nikakve veze ni s ideologijom ni s državama, tako da mislim da ćemo sačuvati nezavisnost. Na sreću, ovdje sam čist od dnevne politike, pa ne vjerujem da će se itko usuditi javno krenuti protiv tog projekta, a ako krene, vidjet ćemo što ćemo uraditi.
Ninoslav Kopač

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt