Jedan  od najznačajnijih, a možda i najveći i najbolji srpski pjesnik za djecu, Grigor Vitez, rođen je 15. februara 1911. u selu Kosovac kod Nove Gradiške, tamo gdje je do rata 1991-1995. živio značajan procenat Srba. Umro je rano, u 56. godini, u Zagrebu, 23. novembra 1966, a sahranjen je u rodnom selu. Pisao je poeziju za djecu i odrasle, priče i prozu za djecu, slikovnice, igrokaze, ali sve njegovo stvaralaštvo ostalo je nedovoljno poznato i valorizirano, palo je u sjenu sjajnih pjesama za djecu koje očaravaju male i odrasle čitaoce, kritičare i teoretičare književnosti. Pored ostalih, objavio je knjige pjesama za djecu "Prepelica", 1956, "Sto vukova", 1957, "Kad bi drveće hodalo", 1959, "Jednog jutra u gaju", izbor, 1961, "Iza brda plava", izbor, 1961, "Hvatajte lopova", 1964, "Gdje priče rastu", 1965, i "Igra se nastavlja", posmrtno, 1967. Prevodio je poeziju za djecu sa stranih jezika i priredio izbor iz strane poezije za djecu "Četiri vjetra", 1968.
Djetinjstvo je proživio u rodnom selu, ispod planine Psunj, i odatle ponio sve tajne koje je moguće usisati iz bogate prirode, sve zvukove, onomatopeje, glasanje ptica, životinja, trave, drveća, potoka i vjetrova, mirise, spektar boja i dječačkih doživljaja. Kao učitelj proniknuo je u psihologiju djece, zavolio njihove nestašluke, maštovite igre, dosjetljivost i shvatio da je jedini pravi pedagoški metod učenja - učenje kroz igru, kroz zabavu. Unio je svježinu u poeziju za djecu srpsko-hrvatskog govornog područja, potpuno je obnovio, probudio iz letargičnog sna.

Antologijska vrijednost pjesama

Kod drugih pjesnika treba tražiti antologijske pjesme, kod Grigora Viteza je teško pronaći pjesmu koja nema antologijsku vrijednost! U svakoj od njih iznenađuje s nečim novim. Njegov tematski krug dodiruje sve sfere života djeteta, biljnog i životinjskog svijeta, selo i grad, ruralne i urbane. Tu je preplitanje s bajkom i pričom, maštovitost, zaigranost, svježina, raznolikost, gipkost, razbarušenost, jezično bogatstvo, neočekivane rime i forme, grafičke novotarije, lepršavost, šarm i duhovitost, pokupljeno je bogatstvo onomatopeja, glasova, šumova, čini se sve što je bilo moguće pronaći i otkriti ugradio je u svoje pjesme, a što nije mogao pronaći izmislio je, iznjedrili su njegova neobuzdana mašta i izvanredna stvaralačka snaga kakva se rijetko susreće.
"...Teško je u bilo kojeg našeg pjesnika naći neko ostvarenje koje nije imalo svoj praoblik u Vitezovom pjesničkom korpusu...", kaže dr. Ivo Zalar. Pravo bogatstvo raznolikosti moguće je naći u samo nekoliko njegovih pjesama: "Vrste luka", "Kako živi Antuntun", "Kvočka vodi svoje piliće u šetnju", "Kad bi drveće hodalo", "Riba za večeru", "Ptičja pjevanka". O Grigorovoj poeziji za djecu veoma lijepe riječi napisali su brojni ugledni kritičari i pisci: Gustav Krklec, Joža Skok, Milovan Danojlić, Ahmet Hromadžić, Vladimir Milarić, Nada Bendelja, Muris Idrizović, Stjepko Težak, Husein Tahmiščić, Ivan Šop, Branko Miljković, Milan Crnković, Dušan Radović i drugi. Ostaje potpuno zagonetno zašto ga Dušan Radović nije uvrstio u svoju "Antologiju srpske poezije za djecu".
Grigor Vitez je vratio život našoj poeziji za djecu. Hvala mu!
Đuro Maričić

Tri pjesme Grigora Viteza;

RIBA ZA VEČERU

Veliku ribu upecao Vanja.
Bila je velika kao dlan, možda nešto manja.

"Zar ne, mama, kad se ispeče,
Svima će za večeru da doteče?"

"E, kad je tako, što bih i ja štedjela,
Napravit ću, sine, i malo predjela.
Dodat ću ribi, kao glavnom jelu,
Salate koju zdjelu,
Šunke koji režnjić,
Rotkvica koji svežnjić,
Salame koji kolutić
I jedan teleći butić.
A to će, mislim, biti sasvim dosta,
Možemo na ribu pozvati i gosta."

KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.

PTIČJA PJEVANKA

Jutros pala knjiga s krova,
Prosula se iz nje slova,
Došle ptice velike i male
I slova se nazobale.

I sad sriču svakog dana
Razna slova progutana.
Naglas viču, te ćurliču
I cvrkuću i ćuviču
I žvrgolje i živkaju
I ćućere i civkaju,
Pište, žvrlje i ciliču,
Kriješte, cvrče i ćivriču.

Kriče, grču i grliču
I pijuču i cijuču,
Žuborkaju, ćućorkaju,
Pirikaju, cirikaju,
Piskutaju, cvijukaju,
Cvrljugaju, švrljugaju,
Ćirlikaju, grljukaju,
Fićukaju i biglišu
I pjevaju i uzdišu...

Svaki dan ih sunce pita,
Iz knjige im zlatne čita,
Te od zore uče, sriču
Dva-tri slova da ćurliču.