VIJESTI IZ DRUŠTVA
OSTALE VIJESTI
ZANIMLJIVOSTI
ARHIVA
Говор захвале Милоша Кордића
POSLIJE DVADESET GODINA
Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Молитва Господња Спридона Алексијевића
TAJNA IVE BANCA
Katolička crkva u Hrvatskoj nikada nije jasno osudila ustaštvo i nacizam
Bosanski franjevac Marko Oršolić: Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali su se već 1945. pokajali za grijehe koje su počinili, a ovdje se to nije dogodilo, ovdje se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu

Kada je prije dvije godine bosanski franjevac Marko Oršolić prvi put u "Novostima" objavio tekst "Religija i antifašizam" nismo ni pomišljali da bi taj tekst mogao pokrenuti nekoliko naučnih rasprava na tu temu i rezultirati knjigom "Zlodusima nasuprot" s podnaslovom "Religija i nacionalsocijalizam". A tko je Marko Oršolić? Rođen je 1943. godine u Tolisi u bosanskoj Posavini, gdje se i zaredio u čuvenom samostanu franjevačke provincije. Završio je studij teologije, političkih nauka, historiju i filozofiju. Magistrirao je filozofiju znanosti i fundamentalnu teologiju, a doktorat, za koji je dizertaciju napisao 1990, nikada nije obranio zbog rata koji je započeo na ovim balkanskim prostorima. Zbog njegovih objektivističkih i realnih pogleda na svijet u narodu ga zovu i "crveni fratar". On je svoju ljudskost i ekumenizam nebrojeno puta dokazao humanitarnim radom u Internacionalnom multireligijskom i interkulturalnom centru, kao simbolu svih vjera koje se prakticiraju u BiH, a kojeg je osnivač.

Obje vaše knjige - prva nosi ime "Zlodusima unatoč", a druga "Zlodusima nasuprot" - obrađuju društvena zbivanja na ovim našim prostorima. U prvoj knjizi objavljeni su intervjui koje ste dali štampi krajem raspada bivše države i početkom stvaranja novih balkanskih država i državica, a druga ima ciljanu temu - uloga religije u doba nacionalsocijalizma.
- U prvoj knjizi su moji intervjui dati dnevnom tisku u razdoblju od 1988. do 2002. Objavio sam ih zbog toga što je bilo jako puno objeda da sam nešto rekao što nisam rekao i da nisam kazao što sam kazao, tako da je trebalo da ljudi u jednom širem kontekstu, ja bih rekao ex-jugoslavenskom, sve to vide. Neki od tih tekstova bili su objavljeni u Srbiji, neki u Hrvatskoj i na drugim mjestima, pa ih je tim izborom mogla vidjeti većina ljudi u raznim krajevima naše bivše države.

I Hitler i Pavelić bili su katolici

Ova druga knjiga posvećena je aktualnoj temi, kojom se ja bavim još od 1979. godine, a to je odnos crkve prema nacionalsocijalizmu. Tu sam temu morao ponovno aktualizirati, jer u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, a dobrim dijelom i u Hrvatskoj, ni 60 godina nakon poraza fašizma - osim politike koja se pozitivno odnosi prema pobjedi antifašizma - šira znanstvena javnost, a pogotovo ne vjernička javnost, uopće nisu konfrontirane sa temom odnosa crkve, odnosno religije prema nacionalsocijalizmu. Kako mene otkad postojim zanima odnos religije i modernog društva, normalno da je na tapet došla i tako osjetljiva tema: odnos religije, prije svega katoličke i protestantske kršćanske, prema nacionalsocijalizmu. I Hitler i Pavelić bili su katolici. Hitler je plaćao i crkveni porez u mjesecu kada se 1945. ubio, a s druge strane je, što sam pokazao, tvrdio da se ne može biti Nijemac i katolik, jer je Isus bio Židov. Zbog toga, i mnogo drugih stvari, trebalo je da se raskrinka nacionalsocijalizam i njegova najgrublja narav, a to je rasizam. Zbog toga je on u svojoj naravi, osim antijudeistički, što se pokazalo, i antikršćanski, što se skrivalo.
Za naše prilike tragično je to što Drugi svjetski rat u glavama mnogih ljudi, ni nakon proteka 60 godina, nije završen, i to stvara mnogo političkih problema na ovim prostorima. Stvara problem iskrenom i otvorenom ekumenizmu. Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili. Problem ovdje je bilo držanje papa Pia XI i Pia XII.

Za razliku od Nijemaca, Katolička crkva u Hrvatskoj nikada se nije ogradila od nacionalsocijalizma ili ustaštva?
- To nije uradio ni papa Pio XI, kao ni Pio XII. On je šutio i tu šutnju kasnije pretvorio u antikomunizam. I ova šutnja Katoličke crkve, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini, se nastavlja, pa se ne proučava uloga crkve u Drugom svjetskom ratu, kao da ona ne postoji. To je nedopustivo i to treba obraditi. Neki svjetovniji povjesničari, kao pokojni Ljubo Boban i kasnije Ivo Goldštajn, to su uradili.

Teolozi zaobilaze te teme

Da, ali sama se Katolička crkva time nikada nije bavila!
- Ne samo crkva, nego ni teolozi, jer da bi crkva na pravi način kazala svoju riješenost, moraju prethodno postojati istraživački radovi teologa. Ja ovdje puno više krivim teologe koji zaobilaze te teme, ili ih samo dotiču izvana. Vidite, vi ne možete doći do Stepinčevog dnevnika. Vi ne možete doći do nekih crkvenih arhiva u Sarajevu ili Mostaru, a Vatikan je 2003. otvorio svoju arhivu. Tek nakon Pia XII počelo se govoriti u ulozi crkve u tim mračnim vremenima i negdje 60-ih je uzburkana javnost, kada su se osvijestili mnogi intelektualci, ne samo crkveni ljudi. Znači, treba istraživati. Prije svega, nama su potrebna poštena naučna istraživanja i da crkva, odnosno teologija, tako konačno stupi u dijalog sa suvremenom historiografijom.
Drugi problem u Hrvatskoj jest taj što je na poznatom suđenju Stepincu stvorena predodžba - iako je ona kasnije u dobroj mjeri ispravljena - o njegovoj šutnji. Tako da se danas ne može u širem kontekstu sagledati sve što se događalo, mladim ljudima na pravi način kazati što je u stvari fašizam, i pokajati se za ono što je bilo pogrešno. To je tim važnije što je pobjeda nad fašizmom omogućila stvaranje Evrope. Vi ne možete biti član ujedinjene Evrope ako tolerirate rasizam. I kada priznate da su ljudi jednaki, opet imate problema zbog kulturne razjedinjenosti.

Uostalom, Dan Evrope je upravo 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom.
- Apsolutno! I to je jako važno, ali to se kod nas ne shvaća! Čak i neki koji spominju katolike kao ujedinitelje Evrope, što je istina, zaboravljaju reći da su oni, prije svega, jaki antifašisti. Njihova prva odrednica jest ta da su antifašisti, pa tek onda katolici.

Spomenuli ste Alojzija Stepinca. Kakva je, prema vašem mišljenju, bila njegova uloga u to vrijeme kada je provođena ideja Mile Budaka da jednu trećinu Srba treba pobiti, jednu protjerati u Srbiju, a jednu trećinu prekrstiti na katoličku vjeru?
- Crkvena hijerarhija nije bila pripremljena za to, i to je prava riječ. U svojoj ih knjizi čak nisam spomenuo nijednom riječju, zato što su oni ipak bili članovi Svetog uficija i pape Pia XII, a njegovu sam ulogu ocrtao na temelju onoga što je moderna nauka saznala i što nam je dao uvid u otvoreni vatikanski arhiv, jer je itekako važno da to ljudi znaju. Bilo je iluzorno očekivati od nadbiskupa Stepinca, ili bilo koga drugoga, da on u ovom dijelu koji je bio pod fašističkom čizmom, u to vrijeme nešto veliko kaže.

Franjevci ipak dušu spasili

Jedino je franjevačka konferencija od 10. do 12. srpnja 1941. na svoj način pokušala osuditi fašizam i zabraniti franjevcima sudjelovanje, pogotovo prekrštavanje i otimanje imovine. Međutim, činjenica je da bitnog odjeka od toga nije bilo, jer je franjevaca bilo i u ustaškom pokretu i u vladi. Budući da provincijali to nisu mogli provesti, dokumente su poslali u Rim. Potvrdio ih je i general franjevačkog reda, međutim, vlast je to progonila i ljudi nisu smjeli javno istupati. Tih dokumenata ima u Mostaru i arhivu franjevačkog reda u Zagrebu, tako da o tom stavu franjevaca ima traga. Franjevci su ipak dušu spasili. Tu su liniju pokušavali provesti i uz neke žrtve. A vidite, imate katolika kojima to nije bilo dovoljno. Jedan od njih je bio Konrad Adenauer, koji je bio praktični katolik i jedan je od tvoraca suvremene Evrope. On je 1947. napisao jedno pismo u kojem se jako ljuti što osuda fašizma nije bila glasna. Dakle, ne napadaju fašizam samo ljevičari, već i katolici koji su jako ljuti što biskupi nisu na vrijeme progovorili protiv fašističkih zločina, makar završili i u zatvoru.

Ponovno bih se vratio Stepincu - mislim da on nije bio toliko pozitivan lik kao što se sada govori. Čak i vi u jednom dijelu svoje prve knjige kažete da ne ulazite u zagrebačku katedralu "jer u njoj između vas i Boga stoji Alojzije Stepinac"?
- Znate što, ja sam sa Stepincem završio dok se na uvid ne dobije njegov dnevnik! Taj dnevnik je u nekom arhivu, vjerojatno u policiji, i njega treba vidjeti. Istina je da sam to rekao. Stepinca je Papa proglasio blaženikom vjerojatno zbog njegove odanosti prema univerzalnoj crkvi. Dakle, to je čisto religijska sfera. Druga je stvar to što je tadašnja politika to iskoristila i u političke svrhe. Objektivno govoreći, njegova je uloga bila dvojbena. On nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta, ali je pomagao Židovima. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo. Petnaest godina nakon toga, kada se održavala biskupska konferencija na kojoj su imali priliku da nešto kažu, oni su sve razvodnili i iskoristili za antikomunizam. Nikada nisu jasno osudili ustaštvo i nacizam, i to godinama stvara teškoće.

Strah SPC-a od "lijevog"

Tu bih nešto rekao i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Koliko je god ta crkva ovdje bila žrtva fašističkog terora, ona isto tako ima i drugih djela, ona se nikada nije, sve od straha prema modernom, prema lijevom, a kod nas je sve "lijevo", javno svrstala prema socijalnom pitanju. Mislim da taj problem proizlazi iz nedovoljnog poznavanja stvari, nedovoljnog teološkog istraživanja unutar samih crkava, a koja su nužna pretpostavka za čista istraživanja da bi se došlo do prave istine.

Pripadnik ste franjevačkog reda provincije Bosne Srebrene. Vaša provincija je jedna od rijetkih koja se početkom NDH ogradila od ustaškog pokreta, osudila ga i svim pripadnicima reda zabranila suradnju sa ustaštvom pod prijetnjom isključenja iz reda.
- Da, vodstvo naše provincije je bilo jako antifašistički usmjereno. U Bosni Srebrenoj je bilo samostana koji su već vrlo rano bili na oslobođenom teritoriju. Jajce, na primjer. Vrhovni štab NOB-a je često boravio u samostanima i mnogi franjevci su bili blisko vezani uz mnoge vodeće ličnosti partizanskog pokreta i postojalo je međusobno povjerenje. Ali, primijetio sam da su mnogi franjevci to krili, od straha da ih se ne strpa u red komunista. Kod nas se i inače antifašizam poistovjećuje s komunizmom, što je smiješno. Dakle, oni su to krili zbog straha od jednog nasrtljivog, globalnog antikomunizma, koji je bio nerazuman, koji nije želio vidjeti da ima jugoslavenskih komunista koji su 1948. raskrstili sa Staljinom i koji su se ogradili od zabluda staljinističkog komunizma i pokušali izgraditi nešto drugo, i koji su na određeni način poštivali i slobodu vjere. Dakle, tu ima puno nerazumijevanja i zato još uvijek kod nas postoji neki strah od antifašizma. Jer ako tako misliš, odmah si strpan u red "crvenih". Kada se Čerčil zajedno sa Staljinom borio protiv fašizma, ne znam zašto bi se onda mi bojali time dičiti! Jer borba sa svjetskim fašizmom nije bila samo ideološka borba, nego i praktična borba - borba za goli život. Žalosno je da ti crkveni arhivi još uvijek nisu dostupni. Žalosno je da i neke političke struje to bojkotiraju do dana današnjeg. Tu se nema što kriti.

Poseban put hercegovačkih franjevaca

Međutim, kada govorimo o franjevcima u BiH, kao da postoje dvije vrste. Između vaše provincije Bosne Srebrene i one hercegovačke velika je razlika?
- Nisam to nikada istraživao, samo znam da su se od 1892. godine, dakle krajem devetnaestog stoljeća, hercegovački franjevci odijelili od bosanskih. Tek je kasnije to postala posebna provincija. Oni si imali neku svoju posebnu ulogu. Nekada su imali jaku projugoslavensku liniju i onu drugu, potpuno hercegovačku. Nijedna od tih linija u njih nije potpuno prevladala. U Bosni Srebrenoj toga nije bilo, zato što Bosna Srebrena ima svoje samostane i danas u Srbiji, Banja Luci i na Kosovu, a i jaka je tradicija fra Luke Martića koja je solidarizirana sa Štrosmajerom. On je bio vrhbosanski biskup, i utjecaj njegove ideje o južnoslavenstvu uvijek je bio jak, što se i danas vidi.

Pogledi hercegovačkih fratara sasvim su suprotni.
- Oni si išli na jednu drugu liniju. Surađivali su s hercegovačkim vezirom Rizvanbegovićem, koji ih je jako podupirao i dao im zemlje i dozvolio da grade samostane i hrabrio ih da se odcijepe od Bosne Srebrene. Tako da su oni išli nekim svojim putem. Tu nije problem samo u fratrima, već i u teškoj situaciji. Hitler je u Hercegovinu poslao jednu od najokrutnijih SS divizija zvanu "Vražja", a i neki partizanski dokumenti pokazuju da su tu uvjeti bili teški ne samo za hijerarhiju, već i za svakog čovjeka. I među fratrima je bilo ideoloških razlika i podjela na "lijeve" i "desne". Tako da je to veoma složeno i zbog toga zahtijevam "hladna" znanstvena istraživanja po kojima čovjek na temelju dokumenata sve može rekonstruirati. Bosanski franjevci govorili su hercegovačkima da moraju zauzeti stav o partizanima i razgovarati s njima i prije, ali većina je te pregovore jako izbjegavala, tako da su stradali poslije oslobođenja 1945.

Govori se da su se oni svrstali uz ustaški pokret.
- Pa dobro, neki pojedinci sigurno jesu.

Eksponirani pojedinci i šutljiva većina

Osim toga, njihov rad u iseljeništvu, pogotovo u Americi i Kanadi, je čisto proustaški.
- Znate što, ti koji su bili svrstani uz ustaški pokret otišli su u Ameriku, a stradali su oni koji nisu bili svrstani, tako da je tu nastao veliki problem. Ali, ja govorim da je bosanski nadbiskup Šarić sam otišao s Pavelićem. Zbog toga ga ni papa Pio XII nije htio primiti u audijenciju. Ima takvih još, ali kada se danas to rekonstruira, sve se može svesti samo na pojedince. Većina klera, koliko sam ja vidio kada sam se time bavio, šutila je i čekala da sve prođe, a samo su pojedinci bili eksponirani. Zato je to žalosnije da te eksponirane pojedince hijerarhija nije kasnije sankcionirala, kako bi ljudi imali lakšu orijentaciju. U Njemačkoj vi danas imate objavljeno 50 svezaka na tu temu, a kod nas ne možete naći takvu literaturu. A to je važno za cijele postojeće institucije. Mnogi se ovdje bave krivim stvarima. Bave se posljedicama, na primjer Križnim putem. Dobro, i to treba istražiti, ali za crkvu je puno važnije da počne istraživati uzroke koji su doveli do Križnog puta. To se ne može preskočiti, kao što ne možete završiti četvrti razred ako niste prvi. Mora se istražiti sve i reći jasna istina i onda će u glavama nekih napokon završiti Drugi svjetski rat.

Kada će to biti?
- Ja nemam čarobni štapić! Evropa će to sve dovesti u red. Kada odgajate svoje dijete i preskočite da mu objasnite neku stvar, ono će kasnije doći i ukazati vam na to, a kamoli ne javnost. Ništa se ne smije preskočiti, crkva to ne smije i zbog toga je jako dobro da se vidi koliko je crkva napravila poslije Drugog crkvenog sabora, kolike je hrabre korake napravio papa Ivan Pavao II, i to iskreno. Ne samo da je otišao u Aušvic i Jad Vašem, već su mu ljudi vjerovali da je to iskreno učinio. A kada će naši to učiniti i kada će se moći vjerovati u iskrenost njihovog čina?

Kod nas je sada postala moda otići u Izrael i pokloniti se žrtvama holokausta. Evo, nedavno je tamo bio i predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić.
- Ha, ha, ha..., ali da li mu se vjerovalo? Danas je isto tako moda da se sve nekako pomiruje. Ne može se ništa pomiriti bez niza predradnji kako povijest ne bi kao mora opterećivala nove generacije. Mi moramo povijest istražiti, a ne bježati uvijek u neke druge teme i sve preskakati. Tek nakon tih predradnji, hijerarhija može da da svoj konačni sud. Najviše krivim teologe, jer nakon smrti Šagi Bunića, Turčinovića i Bajsića ne vidim hrabrih istraživanja u katoličkoj teologiji u Hrvatskoj. Ne vidim! Možda sam neinformiran, volio bih da me netko o tome informira.

Važnost ustavnih promjena u BiH

Vratimo se današnjici. Kakav je položaj BiH danas i kakva je njezina budućnost?
- U konstelaciji ovih državica koje su nastale raspadom Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je osigurana. Ona nije nacionalna država, a jest historijska tvorevina, što je već davno kazano i što odgovara historijskoj istini. Sada je samo pitanje njezinog uređenja. Ona ne može opstati ovakva kakva je trenutno i sa susjedima kakvi su joj donedavno bili, ali može opstati zbog međunarodne podrške koja joj je osigurana. O tome se više nema što razmišljati. Međutim, ovaj drugi dio poslije Dejtona, ove ustavne promjene, jako su važne, jako dobre i odmjerene, i prihvatile su ih ključne stranke. Čude me argumenti onih koji to ne prihvaćaju. Ljudi hoće nešto preko noći, a to se u BiH ne može. Dakle, ove ustavne promjene su optimum koji se može postići u ovom trenutku. Kada one budu završene, kao i izbori 1. oktobra ove godine, onda ćemo vidjeti koja je politička konstelacija i što bi se dalje moglo učiniti. Mnogi ljudi ne znaju da je u politici, kao i u životu, najveća pogreška napraviti drugi korak prije prvog.

Koje stranke prave najviše problema?
- Najviše problema pravi, što začuđuje, stranka koju je osnovao gospodin Haris Silajdžić, Stranka za BiH. Bojim se da ta stranka ima problema sa orijentacijom, jer je predsjednik te stranke u Vašingtonu potpisao takvu vrstu promjena koje će afirmirati centralnu vlast, a ostaviti unutarnje podjele na entitete kao drugorazredno pitanje o kojem će se razgovarati kasnije. Od srpskih stranaka nitko to nije doveo u pitanje, međutim, ovi o tome ne žele razgovarati, nego nešto opstruiraju.

Što zapravo žele?
- Oni žele da se već sada ukinu entiteti, da se vrši preraspodjela.

To je onaj drugi korak prije prvog?
- Tako je. Ovdje se razgovara o centralnoj vlasti, o državi Bosni i Hercegovini, koja je uistinu slaba i gotovo nikakva, a ovim amandmanima jača. Tko to ne vidi, politički je slijepac.

Kod nas ne postoji centar

Kakva je uloga tzv. Alternativne vlade koje ste i vi član?
- To nije takozvana, to je prava Alternativna vlada.

Kako je uopće došlo do stvaranja te vlade?
- Mi smo u stvari jedna nevladina organizacija koju podupire stranka Radom za boljitak. To je multietnička stranka. Predsjednik te vlade je gospodin Stojanov. To je vlada eksperata koji apsolutno žele evropsku integraciju, ali ne samo na riječima, nego konkretno. S tim će se suočiti i naši političari, jer samo doslovno prepisivanje svih evropskih propisa u potpunosti uništava našu samostalnost i našu samobitnost, jer mi smo mala zemlja i dobrim dijelom razorena i zato je jako osjetljivo na koji način treba izvršiti evropsku integraciju.

Kako je prihvaćena vaša vlada?
- Mislim da nije naročito prihvaćeno. U javnosti ima odjeka, ali to je ipak vlada eksperata i to mnogi birači dovoljno ne razumiju.

Tko su članovi te vlade?
- Uglavnom mlađi ljudi. Da nabrojim neke: tu je Salko Selimović, nekad poznati političar i gradonačelnik Sarajeva, pa prorektor zeničkog sveučilišta Pavlović, imate stručnjaka iz Banja Luke, bivših ambasadora i sveučilišnih profesora. Problem ove vlade je da se nitko od nas ne zalaže ni za jednu stranku, a većina od nas podržava neku vrstu lijeve koalicije, lijevi centar. E sad, centar kod nas ne postoji. To je žalosno, jer su kod nas u centru uglavnom nacionalisti. Oni bi željeli da to ne budu, ali i ja bih želio da budem mršav! Jedno su želje, a drugo je stvarnost. Ipak, vjerujem da su se ljudi u strankama uozbiljili, da žele dobro narodu i da imaju neku viziju kako da to naprave.

Entitetska podjela je nepraktična

Što će biti s Republikom Srpskom?
- Mislim da to uopće nije problem. Dvije-tri godine prije Republike Srpske nastala je Federacija i nitko ne pita "Što će biti s Federacijom?". Moj profesor Omer Ibrahimagić, koji je bio predsjednik Ustavnog suda BiH, rekao je da je Federacija nastala prije, pa prema tome ako govorite o Republici Srpskoj, a ne spominjete Federaciju, vi želite federalizirati cijelu BiH, a to je upravo uzrok zbog kojeg je tu rat i nastao.
Dakle, u demokraciji, a pogotovo u BiH, ništa se ne može raditi na silu i preko noći. BiH je uvijek bila zemlja u kojoj su jako vidljivi ekstremi i vi od nje možete napraviti ili anđeosku ili đavolsku, ili najbolju ili najgoru. Zbog toga moramo težiti za demokratičnošću i razrješavanjem svih stvari o kojima smo govorili, a koje još ni izdaleka nisu razjašnjene. O Republici Srpskoj svoj sud trebaju dati sami Srbi iz BiH, a ja mislim da je entitetska podjela potpuno nepraktična iz puno razloga i to trebaju da shvate svi ljudi. Ali vi to ne možete tražiti od njih dok im ne vratite puno povjerenje. Kod nas još uvijek kola ili ne kola neka priča da ukoliko bude 50 posto jednog naroda, da će onda država biti ovakva ili onakva, sekularna ili nesekularna. Najgore u BiH je da neki ljudi misle da su nacionalne države izlaz, a ja vam kažem - samo u Bogu postoje tri osobe i to je najviša misterija vjere.
Ninoslav Kopač

Zagrebačka promocija knjige "Zlodusima nasuprot"

U Zagrebu je u organizaciji Srpskog demokratskog foruma 24. aprila održana promocija knjige "Zlodusima nasuprot - Religija i nacionalsocijalizam" Marka Oršolića koja je, prema riječima učesnika promocije, jedina u Katoličkoj crkvi imala hrabrosti da se na ovim prostorima ako već ne suprotstavi, onda barem ogradi od ustaškog terora u NDH, te zločina koji su su u zadnjem ratu činjeni s hrvatske strane.
Kako je u svojoj uvodnoj riječi ocijenio Ninoslav Kopač, Katolička crkva u Hrvatskoj zaslužna je što i danas postoje podjele na "vaše" i "naše" jer je, s časnim izuzetkom bosanskih franjevaca, propustila značajnije osuditi zločine i ograditi se od njih, bilo da je šutjela, bilo da su riječi osude bile preblage i šifrirane. Historičar Ivo Goldštajn naglasio je da je osnova knjige u samopreispitivanju te da bi, da je ono sprovedeno 1945, pa čak i tokom 90-ih, stvari danas izgledale drugačije. Konstatirao je da je Katolička crkva od početka 30-ih osuđivala nacizam kao zabludu, ali je još više, kao zlo, osuđivala komunizam. Bogdan Denić s njujorškog univerziteta rekao je da se kritički treba osvrnuti i na Srpsku pravoslavnu crkvu čiji su svećenici takođe bili antisemiti, na čelu s vladikom Nikolajem Velimirovićem, a da su neki od svećenika bili i istaknuti četnici. Rekao je i da su franjevci Bosne Srebrene pokazali da se moglo suprotstaviti fašizmu, za razliku od uobičajenoga nesuprotstavljanja Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, dodajući da je u borbama za oslobođenje bilo relativno malo pripadnika i jedne i druge. Književnik Miljenko Jergović istaknuo je odnos prema pojedinim katoličkim velikodstojnicima, rekavši da se kardinal Stepinac, koji je prema ustašama imao ambivalentan stav, proglašava blaženikom, dok se fra Jozo Markušić, koji se u to ratno vrijeme zalagao za suživot i komunikaciju vjernika i ateista, tretira skoro kao izdajnik, dok se o poborniku ustaštva, vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću, koji je 1945. pobjegao u emigraciju, ili šuti ili ga se naziva "žrtvom komunizma".
Knjigu su uz podršku norveške ambasade u BiH izdali nakladnička kuća "Adamić" iz Rijeke i Internacionalni multireligijski i interkulturalni centar iz Sarajeva. Promociji je prisustvovao veći broj nevladinih aktivista i ličnosti iz javnog i kuturnog života, uključujući Budimira Lončara, savjetnika predsjednika Mesića, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine Aleksandra Tolnauera, režisera Lordana Zafranovića i druge.
N. J.

 

 

Prikaži verziju za ispis

Ustaške škrabotine na fasadi pravoslavne crkve u Sinju
Čedo Prica: Na strani zdravog razuma i ljepote
Smiju li Srbi glasati za Hrvata
‘Crna lista’ na CD-u: Snimljeni i popisani hrvatski neofašisti
Први Закон о дијаспори
Manjine iz Hrvatske zajedno u Zadru
Knin: Razbijeno staklo na Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta
Novi kriteriji za novac iz proračuna
Predstavljen godišnji izvještaj nevladinih organizacija
Veći budžet za manjine
Blaga himna za divlji svijet
Када Јован постане Иван
Znaš, on ti je Srbin
Preminuo Bogdan Tirnanić
Politička zastupljenost poboljšana, zapošljavanje nije
Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta", 2005. | Impressum | Kontakt