Prikaz knjige Zlatka Kudelića Marčanska biskupija
Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.), Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2007., 585 str.

           Hrvatski institut za povijest objavio je monografiju dr. sc. Zlatka Kudelića, istraživača katoličko-pravoslavnih odnosa u Vojnoj krajini tokom ranog novog vijeka pri istoj ustanovi, «Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.)», nastalu na temelju autorovog magistarskog («Marčanska biskupija između 1670. i 1713. godine», iz 1996. god.) i doktorskog rada («Pravoslavlje i pitanje crkvene unije u Hrvatskoj od Žitvanskog mira 1606. godine do izbora unijatskog biskupa Pavla Zorčića 1670. godine», iz 2000. god.). Monografija u jedanaest poglavlja prikazuje: pokušaje uspostavljanja crkvene unije do Firentinskog sabora, historiografiju Marčanske eparhije i interpretacije pojma «Vlah» u uvodnom dijelu, odnose pravoslavnog Istoka s Katoličkom crkvom od Firentinskog sabora do sredine 18. st., i odnose Pećke patrijaršije i Katoličke crkve u drugom i trećem poglavlju, naseljavanje pravoslavnih krajišnika i njihove običaje u četvrtom poglavlju, dok je ostatak djela posvećen razmatranju glavnih tema početaka Marčanske eparhije i Marčanske unije, odnosu marčanskih episkopa i zagrebačkih biskupa, te odnosu Habsburgovaca prema pravoslavnoj i katoličkoj crkvenoj hijerarhiji. Središnji dio monografije detaljno prikazuje odnos marčanskih episkopa i zagrebačkih biskupa tijekom 17. st., i utemeljenje Karlovačke mitropolije, dok su događaji prve polovice 18. st. vezani uz krajiške bune, spaljivanje manastira Marče i ukidanje Marčanske eparhije prikazani sažetije. Monografija u znatnoj mjeri objedinjuje naročito one izvore o Marčanskoj eparhiji koje su objavili N. Nilles (Symbolae ad illustrandam historiam Ecclesiae orientalis in terris coronae S. Stephani I.-II.) 1885. god., A. Ivić i J. Šimrak prvih desetljeća 20. st., te M. Jačov 1983. (Spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka) i 1986. god. (Spisi Kongregacije za propagandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644 I), a Prilozi sadrže osamnaest kraćih izvora važnih za ovu tematiku. Sam Kudelić pridonio je poznavanju povijesti Marčanske eparhije i Marčanske unije objavljivanjem izvještaja zagrebačkih biskupa: «Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića apostolskom nunciju Casparu Mattheiju o Marčanskoj biskupiji i Vlasima iz 1640. godine», Povijesni prilozi, 19., Zagreb, 2000., 153.-179., «Izvješće zagrebačkog biskupa Petra Petretića o Svidničkoj (Marčanskoj) biskupiji caru Leopoldu I. iz 1667. godine», Povijesni prilozi, 26., Zagreb, 2004., 64-97. te «Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666. godine i o marčanskom biskupu Gabrijelu Mijakiću (1665-1670)», Povijesni prilozi, god. 26., br. 32, Zagreb, 2007., 119.-182. Monografija ima sažetak na engleskom jeziku, četrnaest zemljovida i nekoliko slikovnih priloga.
     Tema Kudelićevog istraživanja je Marčanska eparhija, područje jurisdikcije episkopa «Vretanije», kako su pećki patrijarsi nazivali područja s kojima je na zapadu graničilo Osmansko Carstvo, a koja su naselili pravoslavni, od Györa i Komorana sjeveroistočno od Dunava do senjskog primorja na jugozapadu. Pećki patrijarsi i drugi pravoslavni episkopi posvećivali su marčanske episkope kao «vretanijske», a kao takvoga je pećki patrijarh Jovan (1592-1614) 28. juna 1609. god. potvrdio episkopa Simeona koji je 1611. god. u Rimu prihvatio uniju s Katoličkom crkvom po odredbama Firentinskog sabora (1439), poznatu kao Marčanska unija. Eparhija je nazvana «marčanskom» po dobru Marči u blizini Čazme, na kojem se nalazilo njeno sjedište, manastir Svetog Mihaila Arkanđela, izgrađen na tom nekadašnjem posjedu zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića (1611-1628), koji ga je 1618. god. darovao Simeonu Vretanijskom po njegovom sklapanju unije s Katoličkom crkvom.
     Kudelićev pristup povijesti Marčanske eparhije i Marčanske unije karakterizira poistovjećivanje ovih dviju tema. O tome svjedoči početak prikaza povijesti Marčanske eparhije 1611. godinom, kada je, nakon Simeonovog ispovijedanja katolicizma, papa Pavao V izdao 21. novembra 1611. god. apostolsku konstituciju kojom ga proglašava biskupom «Rašana katolika grčkog obreda, koji se nalaze unutar granica Ugarske, Slavonije i Hrvatske i u rubnim dijelovima Kranjske», što Kudelić drži činom utemeljenja Marčanske eparhije kao katoličke, unijatske biskupije. Iako Kudelić odbacuje tezu križevačkog biskupa J. Šimraka o masovnom prihvaćanju unije među pravoslavnim krajišnicima, te prigovara njenom preuzimanju i u najnovijim prikazima Marčanske unije katoličkih teologa N. Ikića, J. Uhača, J. Kolarića i F. Šanjeka, u njegovom djelu također je na snazi diskurs o «Marčanskoj biskupiji», unatoč svjedočanstvu izvora o pravoslavnim episkopima koji su na katedri Marčanske eparhije uslijedili nakon Simeona, a koje ne samo da su posvećivali pećki patrijarsi, već su se zajedno sa svećenstvom, monasima i vjernicima borili za očuvanje pravoslavlja: Maksimu (1630-1642) i Gavrilu Predojeviću (1642-1644), Savi Stanislaviću (1648-1661), te Gavrilu Mijakiću (1663-1670), kojeg je u Jašiju posvetio sučavski i moldavski arhiepiskop Sava, a koji je bio nasilno utamničen 1670. god. poradi toga što se nije htio odreći pećkog patrijarha, da bi na njegovo mjesto bio postavljen, suprotno volji vjernika Marčanske eparhije, «prvi pravi grkokatolički biskup», isusovački gojenac Pavao Zorčić (1671-1685).  
     Dok su pravoslavne marčanske episkope birali na krajiškim skupštinama crkvena hijerarhija i krajiški predstavnici, s Pavlom Zorčićem započelo je razdoblje povijesti Marčanske eparhije u kojem su unijatski biskupi djelovali kao vikari zagrebačkih biskupa, ne štiteći više pravoslavne krajišnike ni njihova prava. Zorčić je počeo otvoreni progon pravoslavne crkvene hijerarhije, a njegovi su nasljednici Marko Zorčić (1685-1689), Isaija Popović (1690-1699), Gavrilo Turčinović (1700-1706), Grigorije Jugović (1707-1709), Rafailo Marković (1711-1726) te Grigorije Vučinić (1727-1733), nastojali uvesti katoličku crkvenu hijerarhiju. Unija, međutim, niti u njihovo vrijeme nije ostvarena, a svećenstvo je na rukopoloženje odlazilo k pravoslavnim episkopima, što je bilo olakšano dolaskom patrijarha Arsenija III Crnojevića (oko 1674-1706) u Habsburšku Monarhiju 1690. god. i ustanovljenjem novih pravoslavnih eparhija u Vojnoj krajini. Zbog nasilja unijatskog biskupa Markovića nad pravoslavnim krajišnicima i monasima izbile su bune koje su dovele do ukidanja manastira Marče kao sjedišta pravoslavne eparhije, ali i unijatskih biskupa. Nakon što su vjernici Marčanske eparhije podnijeli 1716. god. caru Karlu VI (1711-1740) predstavku zbog pritiska na promjenu vjere, a ovaj im pod prijetnjom sile naložio poslušnost unijatskom biskupu koji je rezidirao u Marči, pokrenuto je 1717. god. pitanje pripadnosti manastira Marče pravoslavnima ili katolicima, čije se rješavanje protegnulo do 1755. god., a 1726. god. bio je postavljen i zahtjev za uspostavljanjem nove pravoslavne eparhije u Varaždinskom generalatu. Kako je rad povjerenstva zaduženog za popis krajišnika po vjerskoj pripadnosti 1732. god. pokazao da u Varaždinskom generalatu nije bilo osoba koje bi se smatrale unijatima, Dvorsko ratno vijeće prihvatilo je 10. aprila 1734. god. molbu za osnivanje nove pravoslavne eparhije, Lepavinsko-severinske, čiji je prvi episkop bio Simeon Filipović (1735-1743). Pokušaj nametanja unijata Silvestra Ivanovića (1734-1735) za marčanskog episkopa izazvao je nemire uslijed kojih je Ivanović s trojicom unijatskih monaha napustio Marču, dok su pravoslavni marčanski monasi za svoga episkopa prihvatili Simeona Filipovića. Kada je Dvorsko ratno vijeće naložilo predaju manastira Marče unijatima, pravoslavni su 29. juna 1737. god. spalili manastir, prenijevši prethodno povlastice i arhiv u Severin, i u manastir Lepavinu. Nakon što je Marija Terezija (1740-1780) odobrila 46. članak kojim je sabor hrvatskih i ugarskih staleža u Požunu 1741. god. iznova potvrdio odredbu o dopuštenosti jedino katolicizma u Hrvatskoj i Slavoniji, zahtijevajući u predstavci carici ukidanje pravoslavnih eparhija i dodjelu manastira Marče unijatima, ona je od hijerarhije Karlovačke mitropolije zatražila da se pravoslavni odreknu Marče, uvjetujući to potvrđivanjem episkopa, a 1749. god. ukidanje «Severinske ili Marčanske eparhije». Kada je 1750. god. ukinuta Lepavinsko-severinska eparhija, a njeno područje podijeljeno između Gornjokarlovačke i Kostajničke eparhije, episkopu potonje zabranjen je naziv «marčanski» u naslovu «severinsko-marčanski». U skladu sa svojom postavkom o Marčanskoj eparhiji kao katoličkoj biskupiji, Kudelić njeno ukidanje datira kasnije (1777. god.), nakon konačnog oduzimanja marčanskog manastira Pravoslavnoj crkvi. Pošto se karlovački mitropolit niti 1752. god. nije htio odreći Marče bez suglasnosti krajišnika, dana 1. augusta 1753. god. zapovjednik Varaždinskog generalata Benvenuto Petazzi uklonio je iz Marče i njene okolice pravoslavno svećenstvo i monahe, a uveo ondje unijate, da bi 5. novembra bila donesena caričina odluka da Marča ne može pripasti pravoslavnima. Petazzi je 1754. god. u Marči ustoličio unijatskog biskupa Gabrijela Palkovića (1751-1759), koji ju je uslijed bune u januaru 1755. god. napustio, ali on nije udovoljio molbi povjerenstva za istraživanje bune da Marču prepusti pravoslavnima, iako se u to vrijeme svega petnaest krajišnika izjašnjavalo unijatima. Početkom juna 1755. god., na krajiškom skupu u Severinu, pravoslavni su odlučili odreći se prava na manastir Marču pod uvjetom da ne pripadne unijatima, nego rimokatolicima. Marča je od tada pa do 1775. god. bila u posjedu redovnika pijarista, nakon čega je državna vlast rasprodala zemlju. Unijatski biskup Palković rezidirao je do 1759. god. u Pribiću, kao i njegov prethodnik Teofil Pašić, a kada je Marija Terezija unijatske biskupije u Ugarskoj uspostavila kao samostalne, unijatski biskup Bazilije Božičković (1759-1789) je 1777. god. dobio novo sjedište u Križevcima gdje je od 1769. god. postojao i unijatski samostan radi daljnjeg unijaćenja u Varaždinskom generalatu.
     Druga bitna karakteristika Kudelićevog pristupa temama Marčanske eparhije i Marčanske unije je naglašavanje važnosti socijalno-političkih okolnosti za povijest Marčanske eparhije. Kudelić se pritom prvenstveno usredotočio na problem utjecaja socijalno-političkih prilika na imenovanje marčanskih episkopa, posebno temeljito izlažući izvore iz razdoblja 1625-1630. godine. Za tijek povijesti Marčanske eparhije on najvažnijim drži odnos tzv. «vlaškog pitanja» i patronatskog prava Habsburgovaca, tj. njihovog prava da kao nasljednici ugarskih kraljeva imenuju deset biskupa u Ugarskoj, te političke okolnosti kao Tridesetogodišnji rat (1618-1648), Bečki rat (1683-1699), rat protiv Francuske (1701-1713), Rákóczyjev ustanak u Ugarskoj 1703. god. i nasljedne ratove s početka vladavine Marije Terezije.
     Pod «vlaškim pitanjem» podrazumijeva se zahtjev hrvatskih staleža i zagrebačkih biskupa za svjetovnom i duhovnom vlasti nad pravoslavnim doseljenicima u «vlaškom» socijalnom statusu koji su se nalazili na njihovim opustjelim imanjima u Varaždinskom generalatu, koji je 1599. god. postavio zagrebački biskup Nikola Selnički-Stjepanić (1598-1602). Bečki dvor uvažio je zahtjev za restitucijom krajišnika, ali iz vojnih razloga odluku o podvrgavanju krajišnika pod civilnu vlast hrvatskih staleža i zagrebačkog biskupa nije provodio ishitreno, kako kršenje obećanja zajamčenih doseljenicima zaštitnim pismom nadvojvode Ferdinanda iz 1597. god. (oslobođenje od svih nameta, rabota, tereta) i moguće opterećenje vojnika teškim službama ne bi prouzrokovalo nemire i njihov povratak u Osmansko Carstvo. Imajući u vidu nezamjenljivu vojnu ulogu krajišnika u ratovima s Osmanlijama i na drugim bojišnicama, Bečki dvor je potvrđivao, i u zaštitu uzimao krajiška prava za utvrđivanje kojih je najvažnije bilo izdavanje Vlaških statuta (Statuta Valachorum) 1630. god., koji su bili čuvani u manastiru Marči. Dok je Katolička crkva na katedri Marčanske eparhije priželjkivala njoj odanu osobu koja bi provodila unijaćenje, a zagrebački ju biskup htio za svoga vikara preko kojeg bi ostvario i svoje materijalne interese, Habsburgovci su, protivno tim očekivanjima, temeljem svoga patronatskog prava sve do 1663. god. marčanskim episkopima potvrđivali pobornike pravoslavlja, birane na krajiškim saborima. Kudelić naglašava kako je za ovakav tok događaja najčešće bio presudan utjecaj krajiških vojnih zapovjednika, odnosno njihove procjene o mogućim negativnim posljedicama provođenja zahtjeva Katoličke crkve po sigurnosno stanje u Krajini.

            Nastojanja zagrebačkih biskupa da svojoj vlasti podrede vjernike Marčanske eparhije bila su naročito usmjerena na činjenicu da je apostolskom konstitucijom pape Pavla V iz 1611. god. marčanski episkop Simeon bio priznat samostalnim biskupom, ali da u njoj nije bilo navedeno i službeno ime njegove eparhije, temeljem čega su zagrebački biskupi nastojali ograničiti njegovu jurisdikciju i učiniti ga svojim vikarom među «kršćanima grčkog obreda u Zagrebačkoj biskupiji», pozivanjem na kanonske propise Katoličke crkve iz vremena križarskog zauzeća Carigrada prema kojima nije bilo moguće da u jednoj istoj katoličkoj biskupiji stoluju dvojica biskupa,  nego je jedan od njih, «grčki», morao biti vikar katoličkom, «latinskom» biskupu. Taj cilj postigao je zagrebački biskup Benedikt Vinković (1637-1642), nekadašnji biskupski predstavnik povjerenstva za pitanje restitucije krajišnika iz 1635. god., na čiji je zahtjev u Habsburškoj Monarhiji ukinut naslov «vretanijskog» episkopa, pa su episkopi Gavrilo Predojević (1642-1644) i uniji naklonjen Vasilije Predojević (1644-1648) od Ferdinanda III (1637-1657) dobili naslov «svidnički», po rimokatoličkoj Svidničkoj biskupiji koja je kao i Zagrebačka biskupija pripadala Kaločkoj nadbiskupiji, a tada se nalazila u dijelu Ugarske kojim su vladali Osmanlije i nije imala službeno potvrđenoga biskupa, čime je marčanski episkop sa stajališta Katoličke crkve postao tek titularni naslovni biskup, a kada je marčanski episkop Gavrilo Mijakić u vrijeme zagrebačkog biskupa Petra Petretića (1648-1667) prihvatio položaj vikara zagrebačkog biskupa, jurisdikcija marčanskih episkopa, time je za poimanje Katoličke crkve sužena na područje Zagrebačke biskupije. Zagrebački biskup Petretić zagovarao je ukidanje Marčanske eparhije političkim argumentima, prikazujući caru Leopoldu I (1640-1705) povezanost marčanskih episkopa s pećkim patrijarhom kao opasnost za političku sigurnost države, dodjeljivanje vretanijskog naslova kao kršenje patronatskog prava habsburškog vladara, skupove na kojima se pravoslavni episkop birao kao urotničke, a odlazak na posvećenje u Peć kao nelojalnost državi i vladaru. Habsburgovci su pored toga ipak željeli samostalnog biskupa za krajišnike, kako oni podvrgavanjem pod vlast zagrebačkog biskupa ne bi bili sasvim izuzeti ispod vlasti vladara, pa su ubuduće unijatski biskupi imali čast apostolskog vikara.
     Za tijek povijesti Marčanske eparhije Kudelić značajnim drži i patronatski spor Bečkog dvora i Rima, jer je ovaj u više navrata bio razlogom sedisvakancije marčanske katedre i razilaženja u određivanju područja jurisdikcije marčanskih episkopa, a sastojao se u neslaganju Rima s dodjeljivanjem naslova «svidnički» marčanskim episkopima. Rim nije prihvaćao da se unijatskom biskupu («istočnoga obreda») dodijeli naslov rimokatoličke biskupije, već je odlučio postaviti ga za «grčku crkvu na teritoriju zapadnog patrijarhata», pa je   u vrijeme zagrebačkog biskupa Martina Borkovića (1667- 1687) na marčansku katedru nasilno postavljeni unijatski biskup Pavao Zorčić nosio naslov «platejski». Tijekom Bečkog rata, kada je postavljeno pitanje sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom, zagrebački biskupi nastojali su oko proširenja jurisdikcije svojih vikara unijata, kako bi svoju vlast i uniju proširili na novoosvojena područja. Još su Pavao i Marko Zorčić bili tražili naslov «biskup Beograda (Albae Graecae)», a njihovi su nasljednici većinom imenovani za biskupe «Vlaha» «grčkog obreda» u Hrvatskoj i Slavoniji, temeljem čega su zahtijevali podvrgavanje svojoj vlasti pravoslavnih eparhija, kao npr. Gornjokarlovačke, kao Teofil Pašić nakon smrti episkopa Danila Ljubotine 1739. god. i Bazilije Božičković nakon smrti episkopa Danila Jakšića 1771. godine.
     Kao drugi značajan primjer postupanja Bečkoga dvora protivno očekivanjima Katoličke crkve, Kudelić analizira izdavanje povlastica pećkom patrijarhu Arseniju III Crnojeviću 21. augusta 1690. god. koje su omogućile jačanje pravoslavlja u Vojnoj krajini u vrijeme kad je Katolička crkva pomoću vojnih vlasti u Marči bila uspjela postaviti unijatske biskupe.
      Kudelić postavlja tezu da spomenuti primjeri razilaženja «Rima, Beča i zagrebačkih biskupa o načinu provođenja unije među pravoslavnim krajišnicima te prijepori Rimske kurije i Bečkog dvora oko prava na imenovanje biskupa» dokazuju kako Habsburška Monarhija nije bila vjerski netrpeljiva država, «jer su Habsburgovci, suprotno raširenoj predodžbi o njihovom gotovo idiličnom odnosu s Katoličkom crkvom, vjersku politiku u Vojnoj krajini podređivali trenutnim političkim potrebama i donosili odluke koje nisu uvijek odgovarale očekivanjima predstavnika Katoličke crkve.» Habsburgovci su prema Kudeliću bili glavni čimbenici «o kojima je ovisio uspjeh unije među pravoslavnim kršćanima Vojne krajine», a razlog zašto ona nije uspjela kako su to očekivali predstavnici Katoličke crkve Kudelić nalazi u nedostatku političke podrške vlasti.
     Svojom tezom Kudelić se suprotstavlja tvrdnjama o stalnom katoličkom pritisku Bečkoga dvora, krajiških vojnih vlasti i Katoličke crkve na pravoslavne krajišnike, za koje smatra da nisu utemeljene, te da su plod nekritičkog preuzimanja iz djela srpskih povjesničara. Kudelićeva teza temelji se na analizi prepiske koju su o marčanskim episkopima 1625-1630. god. vodili Propaganda, Bečki dvor i zagrebački biskupi, ali ista pokazuje da, iako su habsburški vladari iz bojazni pred krajiškim nemirima izbjegavali osujećivati privilegijalna prava pravoslavnih, ipak su nedvojbeno bili suglasni s predstavnicima Katoličke crkve u pogledu unije, a naročito je daljnji tijek događaja u drugoj polovini 17. st. pokazao fiktivnost razlikovanja unije i načina njenog provođenja, jer je Bečki dvor, kad god su to prilike dopuštale, vjersku politiku spram pravoslavnih vodio na način na koji je to zahtijevala Katolička crkva. Krajiški zapovjednici, koje Kudelić drži podupirateljima krajiške autonomije koji su onemogućili jačanje katolicizma u Krajini, pritom nisu zaostajali domišljatošću i revnošću za katoličkim svećenstvom. Kudelićevu tezu o «suprotstavljenim» interesima Habsburške Monarhije i Katoličke crkve ograničava činjenica da je Bečki dvor po pitanju unijaćenja povremeno postupao s oprezom, ne od svoje volje, već stoga što političke prilike nisu dopuštale drugačije postupanje.
     Kudelićevo pozivanje na socijalni pristup tematici Marčanske eparhije i Marčanske unije ima za svrhu podupiranje teza o Marčanskoj eparhiji kao izvorno katoličkoj biskupiji i Habsburškoj Monarhiji kao vjerski trpeljivoj. Posebnim naglašavanjem uloge marčanskog episkopa Simeona kao zagovornika krajiških socijalnih prava, «iako nam izvori ne pružaju iscrpnije podatke o tome», on odriče vjersku motivaciju sukobima do kojih je dolazilo između pravoslavnih krajišnika i Katoličke crkve s Habsburgovcima kao njenim zaštitnicima. Otpor uniji i vlasti zagrebačkog biskupa pravoslavni krajišnici pružali su prema Kudeliću «očito» samo zato da bi izbjegli pokmećivanje, jer je «unija prvenstveno dožiljavana kao pokušaj pokmećivanja». U prilog ove svoje teze navodi izvještaj zapovjednika Varaždinskog generalata Leslie-ja Dvorskom ratnom vijeću iz 1662. god. u kojem je ovaj izrazio mišljenje da bi uvođenje unije moglo biti doživljeno kao kršenje povlastica, što bi izazvalo ustanak u Krajini. Ovom tezom, kao i dodatnim teološkim argumentom navodnog poistovjećivanja vjere i obreda u pravoslavnih kao drugog motiva otpora uniji, Kudelić svojom interpretacijom povijesti Marčanske eparhije oduzima svaku samostalnost vjerskoj naravi problema unijaćenja, a time i njegovoj problematičnosti u smislu nasilja.
     Razmatrajući socijalne i političke uvjete Marčanske unije iz 1611. god., Kudelić se, međutim, nije znatnije osvrnuo na pitanje mogućeg utjecaja posebnog vjerskog zakona za Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo iz 1604. i 1608. god. kojim je jedino katolicizam bio dozvoljen, na početke Marčanske unije. Štoviše, Kudelić je mišljenja da pitanje slobode vjeroispovijesti «nije bilo od prvenstvene važnosti» za odnos zagrebačkog biskupa prema marčanskom episkopu. Prema njemu, problematiziranje toga odnosa pokrenuto je tek zahtjevom za plaćanjem crkvenih pristojbi zagrebačkom biskupu, a Simeonovo sklapanje unije s Katoličkom crkvom 1611. god. tako nije posljedica katoličkog prozelitizma, nego čin koji je «pridonio» mirnom odnosu sa zagrebačkim biskupom. Kudelićeva pretpostavka da su «osjetljivi međuvjerski odnosi» prije 1611. god. bili takvi da ih je rasprava o plaćanju desetka zagrebačkom biskupu «opteretila», nije daleko od utopijskog Šimrakovog stava o unijatskom pokretu među pravoslavnim Južnim Slavenima.
     Polazeći od pretpostavke da Marčanska eparhija nije bila pravoslavna, Kudelić osporava njeno tematiziranje unutar povijesti Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda. Prema Kudeliću, govor o pravoslavnoj Marčanskoj eparhiji kao eparhiji Srpske pravoslavne crkve počiva na poistovjećivanju pravoslavne vjeroispovijesti i «vlaškog» etnosa koji se opet, po njemu, pogrešno identificira kao srpski. Osim ove teze, Kudelićevo djelo sadrži i mnoštvo drugih koje on ne izvodi iz izvora prezentiranih čitatelju, a koje ga čine polemičkim djelom spram srpske historiografije, od kojih je osim spomenute tvrdnje o nenasilnosti habsburške vjerske politike najistaknutija ona da se o Marčanskoj uniji ne može govoriti kao o sredstvu odnarođivanja Srba. U ovom opsežnom, polemički intoniranom djelu, Kudelić, međutim, nije ostavio mnogo prostora svojim oponentima. Time što nije ukazao na odnos njihovih teza spram izvora, on je stavove srpskih povjesničara protiv kojih polemizira predstavio kao puke parole nacionalističke ideologije, potencirajući takav dojam u čitatelja suprotstavljanjem srpske historiografije cjelokupnoj historiografskoj znanosti:  «Tako različit pristup ovoj temi (misli se na stav srpskih povjesničara i teologa da je Marčanska eparhija dijelom Srpske pravoslavne crkve i povijesti srpskog naroda, op. I. S.) posljedica je različitog poimanja unije i njezinih ciljeva kod hrvatskih i inozemnih povjesničara i katoličkih teologa s jedne strane, te srpskih povjesničara i teologa Srpske pravoslavne crkve s druge strane».

 Crkvena unija?

      Dok s jedne strane upozorava na važnost socijalno-političkog konteksta za povijest Marčanske eparhije i Marčanske unije, ustvrđujući da je povijest Marčanske eparhije «nemoguće ograničiti samo na liturgijske, ekleziološke i dogmatske prijepore Katoličke i Pravoslavne crkve», Kudelić je sasvim propustio obraditi upravo ovu, metodološki primarnu dimenziju problema. Za Kudelićeve teze o Marčanskoj eparhiji i Marčanskoj uniji odlučno je njegovo tretiranje za raspravu primarnog pojma «unija», čija bi odredba pretpostavljala odredbu pojma Crkve (tek polazeći od pojma Crkve moguće je odgovoriti na pitanje što bi to bila «crkvena unija»), odnosno sustavan prikaz s jedne strane pravoslavne i s druge strane katoličke eklisiologije. Umjesto odredbe pojma unije koja bi uzela u obzir dvojnost perspektiva što ih nameće tema odnosa pravoslavlja i katolicizma, Kudelić u uvodnom poglavlju «Crkvena unija – pojava i razvoj ideje do Firentinskog sabora» posve apstrahira eventualni bogoslovski sadržaj ovog pojma, dajući samo prikaz niza događaja iz povijesti odnosa pravoslavnih i katolika, i to isključivo u interpretaciji katoličkih teologa. Preuzimanjem odredbe pojma unije koju Kudelić navodi – «crkveno-pravni akt kojim se uspostavlja zajedništvo pojedinih istočnih crkava s univerzalnom, Katoličkom crkvom, čiji je poglavar rimski biskup» – u istraživanju se prešutno prihvaćaju katoličke teološke postavke poimanja Crkve, a rezultat je takvoga pristupa da se iz njega proizišao pojam unije čini po sebi neproblematičnim.
     Za razumijevanje pojma unije (pa tako i Marčanske unije) odlučno je, međutim, da uslijed dogmatskih razlika Pravoslavna crkva i Katolička crkva, Crkvu ne poimaju jednako, te da oprečno određuju pojam Crkve s obzirom na crkvenu hijerarhiju kao njen sastavni dio.
     Prema pravoslavnom shvaćanju, bogočovječanskom organizmu Hristovom, jednoj, svetoj, sabornoj (katoličanskoj) i apostolskoj Crkvi glava je Hristos, a episkop pomjesne crkve njegova je ikona. Pomjesna crkva konstituira se liturgijskim slavljem euharistije predvođena svojim episkopom, preko kojega se vrši sabornost Crkve, koji je nositelj apostolske predaje, a hijerarhija se završava u svećeništvu svakoga od vjernika, svakoga člana Hristovog tijela, Crkve. Svijest o tome da punoća Hristovog tijela obitava u euharistijskoj zajednici vjernika i da je episkopstvo najviša funkcija u Crkvi, ne dozvoljavaju misao o primatu, tj. o tome da bi jedan episkop nad drugim provodio vlast. Načelo jedinstva Crkve je jednodušnost njenih članova, tj. ispovijedanje jedne vjere (nicejsko-carigradskog simbola), a najviši je znak istine konsenzus episkopa, a ne vlast jednog posebnog episkopa. U Pravoslavnoj crkvi tako nema vlasti koja bi se osnivala na pravu, nego svaka vlast mora biti unutar predanja Pravoslavne crkve. Pravoslavni poslušnost svome episkopu duguju samo ukoliko on ispovijeda pravoslavne dogmate, a dužnost je crkvenog naroda da mu je otkaže ukoliko ne bi ispovijedao što i sama zajednica vjernika, i pravoslavna crkva. Razumije se da, kako je Crkva u episkopu i episkop u Crkvi, nije moguće da bi vjernici bili jedne vjere a njihov episkop druge. Suvišno je i napominjati da diskurs o «vikaru zagrebačkog biskupa za raskolnike», prema kojem bi biskup bio jedne vjeroispovijesti a crkveni narod druge, nema nikakvoga smisla. Zorno svjedočanstvo o pravoslavnom shvaćanju Crkve i crkvene hijerarhije dali su predstavnici pravoslavnih krajišnika u predstavci Mariji Tereziji od 10. maja 1742. god. u kojoj, kao odgovor na njezin zahtjev hijerarhiji Karlovačke mitropolije da se u ime Srpske pravoslavne crkve i njoj podređenih krajišnika odrekne prava na manastir Marču, iznose kako se crkvena hijerarhija ne može odreći Marče, jer su episkopi samo čuvari crkvenih dobara i prava, i kako se pravoslavni krajišnici neće odreći Marče, čak i ako bi to učinili predstavnici Crkve, a to je ujedno i razlog zašto se tvrdnja pravoslavnih krajišnika u sporu oko vlasništva nad manastirom Marčom da su ovaj podizali njihovi pravoslavni preci ne može olako odbaciti kao što to čini Kudelić. 
     U katolicizmu Crkva za glavu ima papu koji se smatra Hristovim namjesnikom, kojemu su biskupi podređeni, a načelo jedinstva Katoličke crkve je pokornost papinskom autoritetu. Nije slučajno da je učvršćivanju ideje o papinskom primatu na zapadu paralelno bilo raslojavanje euharistijske zajednice na kler i laike, karakteristično za karolinšku epohu koja je rezultirala definitivnim razlazom katolika s pravoslavnima 1054. god., a koju je potvrdio Tridentski sabor (1545-1563), ponajprije raspravama o «laičkom kaležu». U toj autoritarnoj koncepciji Crkve laici su nedostojni i grešni, izjednačeni sa «svijetom», i njihova je najvažnija krepost poslušnost crkvenom autoritetu. Volja vjernika u tom modelu nije mjerodavna, samo volja autoriteta, narod je pasivan, a svećenik nije njegov predvoditelj nego zastupnik, netko tko nastupa umjesto naroda.
      Tako, dok je s katoličkog stajališta moguće zadovoljiti se katoličkom crkveno-pravnom odredbom unije, kako to ukratko preuzima Kudelić, tzv. «biskupska unija» nije mogla, s obzirom na poimanje Crkve u pravoslavlju, obavezivati vjernike Marčanske eparhije. Upravo je nesumjerljivost dvaju spomenutih različitih odredbi Crkve omogućavala manipulaciju unijom kao strategijom u borbi za očuvanje privilegijalnih prava, a razlog zašto su je vjernici Marčanske eparhije donekle mogli tolerirati bila je prethodna osvjedočenost u pravovjernost njihovog vlastitog episkopa: upravo zato što je bio pravoslavan, zajednica mu je zbog hinjenog prihvaćanja unije dozvoljavala manipulaciju potpisivanjem ugovora s rimskim biskupom. To, međutim, što su se pravoslavni koristili unijom kao sredstvom očuvanja svojih socijalno-političkih prava, ne znači da je za njih i njihova vlastita vjeroispovijest bila tek sredstvo za postizanje istih, kako to pretpostavlja Kudelić. Kako je u katoličkom shvaćanju unija naglašeno pravnog karaktera, a mogućnost njenog provođenja pretpostavlja podjelu na kler i laike, to Kudelićeva interpretacija povijesti Marčanske eparhije kao povijesti imenovanja prividnih ili uvjerenih unijatskih biskupa predstavlja neprimjereno preslikavanje katoličkog modela Crkve na Pravoslavnu crkvu. U svome diskursu o «Marčanskoj biskupiji» Kudelić je preuzeo i katoličku tezu o poistovjećivanju vjere i obreda u pravoslavnih, o njihovoj navodnoj neupućenosti u razlikovanje tzv. «istočnog obreda» kao «izvanjske forme» i vjere kao sadržaja. U pozadini takvoga pojma «obreda» stoji, međutim, sholastičko poimanje znaka koje također nije primjenjivo na pravoslavno iskustvo. S obzirom da je liturgijski život Crkve izraz njene vjere, za njega važe ista načela kao i za druge vidove života Crkve, neodvojive i međusobno i od Crkve, pa nije moguće govoriti o «čišćenju istočnog obreda od raskolničkih zabluda», pod čime su predstavnici Katoličke crkve mislili na pravoslavne dogmate, jednako kao što nema smisla govoriti o «sjedinjenom biskupu nesjedinjenih».

Etnos

     Slično pojmu unije, za Kudelićevu argumentaciju odlučno je tretiranje pojma etnosa. Dok je za stav o Marčanskoj eparhiji kao pravoslavnoj i pripadajućoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi relevantno samopoimanje pravoslavnih, Kudelić svoj protuargument temelji na uvođenju u raspravu pojma etnosa, točnije «vlaškog etnosa». On razlogom tvrdnje nekih povjesničara da je unija bila sredstvo koje je Katoličkoj crkvi i Habsburškoj Monarhiji služilo za iskorjenjivanje nacionalne svijesti srpskog naroda, drži izjednačavanje vjerske pripadnosti pravoslavlju s nacionalnom pripadnošću srpskom narodu, «bez obzira na etničko porijeklo pravoslavnih vjernika Pećke patrijaršije». Iako u analizi pojma «Vlah», koji se u Habsburškoj Monarhiji koristio za pravoslavne doseljenike s područja Osmanskog Carstva i kao sinonim za srpsko narodno ime, uzima u obzir njegovu višeznačnost, u argumentaciji protiv Marčanske eparhije kao dijela Srpske pravoslavne crkve, on se oslanja isključivo na pitanje etničkog porijekla, osporavajući pritom opravdanost srpskog imena sustavnim stavljanjem u navodne znakove. Kudelićevo poistovjećivanje pojma etnosa s onim etničkog porijekla predstavlja njegovo sužavanje, krajnost suprotnu onoj projiciranja pojma nacije na razdoblje ranog novog vijeka. Suvremeno poimanje fenomena etnosa, međutim, etničko porijeklo svrstava među posljednje po važnosti od sastavnica koje ga konstituiraju, dok se najvažnijom sastavnicom smatra voljno opredjeljenje članova neke zajednice za prihvaćanje raznih drugih sastavnica etnosa kao vlastitih. O tzv. «vlaškom etnosu» znamo da ga je karakterizirala razvijena samouprava i svijest o pravima, što ih je podrazumijevao «vlaški» socijalni status, pravoslavlje i određene kulturne karakteristike. Pojam etnosa uzet u širem opsegu, kao i onaj unije, pridonio bi razrađenijem prikazu pravoslavnih krajišnika. Dovođenjem u vezu ovih dvaju pojmova postaje vidljivo u čemu se sastojala pojava unije, s obzirom da pojam unije nema eklisiološki misliv sadržaj. Marčanska unija sastojala se u lišavanju jedne crkve njene crkvene hijerarhije i u «mehaničkom» umetanju na njeno mjesto hijerarhije ne samo nespojive s njenom bogoslovsko-liturgijskom tradicijom (predanjem), nego istodobno izravno usmjerene na poništavanje socijalno-političkih prava njenih članova i to tako da je pogađala one mehanizme zajednice, primjerice instituciju crkveno-narodnog sabora, putem kojih se izražavala politička volja zajednice, odlučujuća sastavnica etničkoga identiteta, kroz koje se zajednica kao zajednica konstituirala, u vjerskom i u etničkom pogledu i koja je stoga predstavljala «od-narođivanje», pa iako ono u ranom novom vijeku nije moralo biti «svrhom» unijaćenja, svakako je bilo njegovom posljedicom. U vrijeme nacionalnih ideologija ta su dva mehanizma, unijaćenja i odnarođivanja, mogli djelovati kompatibilno i izmjenično jer oba teže rastvaranju identiteta Drugoga unutar vlastitih kategorija.
     Nametanje institucionalnosti suprotno volji zajednice, vjerske ili etničke, predstavlja pak nasilje. Naime, prema usporedbi pravoslavnoga i katoličkoga poimanja Crkve, i odnosa ukupne zajednice vjernika i njene hijerarhije, pojam unije, ako uopće ima bilo kakav sadržaj, ima nasilje nad zajednicom, kao što su to pokazali gotovo svi primjeri sklapanja unije, tzv. «crkvenog sjedinjenja». Povijest Marčanske eparhije utoliko je, više nego povijest imenovanja marčanskih episkopa, povijest nasilja nad marčanskom Crkvom. S obzirom da se u izvorima nebrojeno puta ponavlja izraz «prisiliti», neobično je da Z. Kudelić u ovom tako opsežnom djelu nije smatrao potrebnim komentirati vjersko nasilje, nego je naprotiv, kritici naročito podvrgnuo one povjesničare koji su, poput J. H. Schwickera, tematizirali nasilje nad pravoslavnima u Habsburškoj Monarhiji. Šteta je da u prikazu događanja oko unije u vrijeme Marije Terezije, Kudelić nije detaljnije prikazao nasilja nad pravoslavnim Žumberčanima, koja je Schwicker držao prvorazrednim primjerom unijaćenja. Stječe se dojam da je Kudelić ovu činjenicu nastojao umanjiti, kao kada naglašava kako je oko 1626. god. zamisao o protjerivanju pravoslavnog svećenstva zamijenjena odlukom o sprečavanju njihovog dolaženja s područja Osmanskog Carstva i odgojem krajiške mladeži u katoličkim učilištima za buduće provođenje unije, iz čega bi se moglo pogrešno zaključiti da je ova odluka važila i za cijelo kasnije razdoblje unijaćenja, ili kada govoreći o progonu pravoslavne crkvene hijerarhije u vrijeme Pavla Zorčića napominje da su mu vojne vlasti «samo u početku pomagale». Kudelićevo opravdavanje legalnog vjerskog nasilja u Habsburškoj Monarhiji, utjecalo je na nejasnu periodizaciju procesa unijaćenja. Autorov diskurs pritom je nedovoljno distanciran od onoga samih izvora, a naročito od perspektive marčanskih unijatskih biskupa, kao kad često govori o njihovom «teškom» i «nezavidnom» položaju, o «izboru» Pavla Zorčića za marčanskog episkopa, ili o «neometanom» djelovanju Pravoslavne crkve u Krajini, dok o položaju i stajalištima marčanskih vjernika izvještava kao o nečemu neobjektivnom: o «navodnom katoličkom pritisku nad njima», o tome kako monasi «drže»  Pavla Zorčića za silom nametnutog biskupa, dok Pećki patrijarski «doživljavaju» Simeona Vretanijskog kao pravoslavnog episkopa, a područje na kojem je Leopold I priznao jurisdikciju Pećkom patrijarhu Arseniju III Crnojeviću «drže» svojim jurisdikcijskim područjem.
    
Osim što u Kudelićevom radu izostaje perspektiva onih o čijoj se povijesti radi, naime pravoslavnih vjernika Marčanske eparhije, iznenađujuća je i oskudnost slike koja se o njima, i o pravoslavnoj crkvenoj hijerarhiji oblikuje, gotovo isključivo kao o poticateljima bunta i nemira. Ovaj stav zanemarivanja samog postojanja jedne zajednice, vjerske i etničke, koju je Kudelić uzeo kao predmet svoga istraživanja, odražava i njegov stav prema njenoj povijesnoj baštini, primjerice kada izvore o pravoslavnim episkopima dabro-bosanskom mitropolitu Gavrilu Avramoviću i požeškom mitropolitu Vasiliju na području Vojne krajine prije 1611. god. odbacuje kao «šture», a njihov rad na učvršćivanju svoje Crkve u Habsburškoj monarhiji iz neobjašnjenih razloga proglašava nedostatnim za crkvenu organizaciju.

     Istraživanje Marčanske eparhije kao mjesta sudara vjerski, socijalno-politički, i kulturno višestruko različitih svjetova, po svojoj naravi iziskuje komparativni pristup. U ovom najnovijem u nizu djela u toj temi osjeća se nedostatak takvoga pristupa. Perspektiva Drugoga prikazuje se, naprotiv, kao nešto neobjektivno. S obzirom da među konstitutivne sastavnice nekog etnosa pripada i njegova povijest, pisanje povijesti vjernika Marčanske eparhije – vjerski, socijalno-politički i kulturno Drugih, bez komparativnog pristupa i perspektive nemali je nedostatak za istraživanje tako važne teme. S obzirom na to, Kudelić svojim pristupom temama Marčanske eparhije i Marčanske unije, nažalost, više potvrđuje nego opovrgava teze povjesničara protiv kojih polemizira.

 Irena Smiljanić